Postoje ljudi koje susrećem samo na koncertima The Nationala. Dođu, iskaču se, pjevaju i plaču dva sata i onda ih ne vidim dvije, tri, četiri godine. Dio njih se u ekstazi zahvali bendu na društvenim mrežama (The National je za sinoćnji koncert na Šalati sugerirao i poseban hashtag, kako biste svoje dojmove iznijeli na pravom mjestu), dio njih ni to, samo nastave treperiti i čekati iduće uprizorenje svojih ljubimaca ili ih ganjati po europskim festivalima.

Ove godine uoči petog povratka The Nationala na domaći teren začuli su se i nešto drukčiji glasovi. Postoji, naime, nezanemariva skupina ljudi kojima je dojadila cijela ta euforija, zborno pjevanje i zvjezdani status benda koji zapravo i nije stremio biti 'indie Balašević', ali je to igrom slučaja postao, pa su osjetili potrebu (također na društvenim mrežama) objaviti bojkot koncerta na Šalati. Dio njih dopirao je iz redova prvoboraca, koji su bili (ili tvrde da su bili) među onih osamdesetak sretnika koji su 2004. u KSET-u svjedočilo njihovom prvom zagrebačkom nastupu. Već tri godine kasnije ova brojka narasla je petnaestostruko na njihovom nastupu u Pauku. Još tri godine kasnije, 2010., tri tisuće ljudi je pohađalo ekstatični nastup u Boćarskom domu, da bi godinu nakon toga na šibenskom Terraneu brojka još narasla, a sinoć na Šalati kulminirala u vjerojatno najveći indie rock koncert u Hrvatskoj u novom tisućljeću, po masovnosti usporediv jedino s nastupom Pixiesa u istom prostoru 2006. godine.

I iz perspektive izvođača, uvertira u koncert bila je nešto drukčija nego proteklih godina – The National su se iz velikog prometnuli u ogroman bend, i to na svjetskoj razini. Dokumentarac Toma Berningera o putovanju s bendom brata Matta, pod imenom 'Mistaken for Strangers', premijerno je u travnju izveden na vrlo uglednom filmskom festivalu Tribeca. Mjesec dana kasnije, objavljen je 'Trouble Will Find Me', šesti album benda koji je strelovito penetrirao na treće mjesto Billboarda, prodavši se do danas u više stotina tisuća primjeraka. Na europskoj mini turneji kojom promoviraju album Zagreb je tek jedan od osam gradova, a izuzmemo li festivale, cjelovečernji koncert The Nationala ovoga ljeta, uz hrvatski glavni grad, mogao se slušati samo u Corku, Rimu i Milanu! Na ovo se još nadovezala i lijepa gesta organizatora i dugogodišnjeg prijatelja benda Mate Škugora da publici, u svjetlu ulaska u EU i manjeg poreza na koncerte, oprosti dragocjenih 30 kuna od cijene karte na dan koncerta.

Ni The National nisu ostali dužni s iznenađenjima – kao predivan poklon doveli su nam svoje kalifornijske prijatelje Local Natives, vlasnike jednog od najboljih gitarskih albuma ove godine, 'Hummingbird'. U njihovom sunčanom kalifornijskom višeglasju provučenom kroz indie patos na početku je uživalo svega tristotinjak ljudi, no do kraja koncerta parter Šalate se ispunio. U sat vremena svirke Local Natives su se predstavili u izvrsnom svjetlu, a pomogao je i gitarist The Nationala Aaron Dessner (inače, producent spomenutog albuma), koji je razigranom i bučnom gitarom podebljao aktualni singl Heavy Feet. Ukratko, izbor predgrupe nije mogao biti bolji.

Oko 21,15 uključio se videozid i, manirom velikih bendova, počeo nam prikazivati pripreme The Nationala za izlazak na pozornicu, sve praćeno zvucima Kurta Vilea, još jednog nedavnog zagrebačkog gosta. Uz gušći, puhačima i klavijaturama zasićeni zvuk, spomenuti videozid je zapravo ključni detalj koji bi trebao razlikovati 'ogromni' od 'velikog' The Nationala, jer su se na njemu odvijale raznobojne, pretežno psihodelične ilustracije razlijevajućih silueta članova benda i stiliziranih vatrometa, koje su stvarale pinkfloydovski ugođaj. No ovaj bend u Zagrebu može s pozornice bacati i dimne bombe, doživljaj publike se neće promijeniti – ekstatična vriska trajala je tokom cijelog dvosatnog nastupa, koji je bend predvođen uobičajeno scenski rastrojenim Berningerom odradio profesionalno, disciplinirano i dostojno velikog benda.

Setlista se nije značajno razlikovala od ostatka ovoljetne mini turneje, uglavnom se držeći posljednjeg albuma i best-of materijala s proteklih, a i bend je prirodnom komunikacijom s publikom uspješno izbjegavao podilaženje karakteristično za ovakve masovke. Jedan od neuobičajeno-uobičajenih detalja bila je posveta Mati Škugoru prije izvedbe The Geese of Beverly Road, a Berninger nije propustio oprobati se u standardno nespretnom stage divingu, iz kojega se, tijekom izvedbe England vratio s rogovima na glavi. Od ostalih vrhunaca koncerta izdvojili bismo napete izvedbe Bloodbuzz Ohio, Squalor Victoria, i uigrano zatvaranje koncerta s trojkom Mr. November, Terrible Love, akustična Vanderlyle Crybaby Geeks s isključenim razglasom.

Spuštajući se ka gradu niz romantične Schlosserove stube, prisluškivao sam razgovore posjetitelja koncerta, koji su listom diskutirali o setlisti, kako su trebali svirati All the Wine, Runaway ili već nešto treće, kako je zvuk bio sjajan… ukratko, lijepi i normalni razgovori ljudi impresioniranih glazbenim doživljajem, umjesto razgovora o sljedećoj lokaciji za uništavanje jetara koje obično slušamo nakon velikih koncerata. To govori da The National u Zagrebu ne samo da imaju kultno sljedbeništvo, već da su ljudi koji pohađaju njihove koncerte kulturna i uljuđena europska raja koja je to bila puno, puno prije nego što smo ušli u EU. A takav – skroman, a opet ogroman – bend je takvu publiku svakako zaslužio.