Dolinom Kupe i kolesarskim tj. biciklističkim putem kroz zavičaj Petra Klepca, dijelom kroz Sloveniju, potom kroz Hrvatsku uz obalu Kupe gdje su viseći i kameni mostovi sami po sebi atrakcija i prava je šteta što se zbog granice ne mogu prelaziti. Nakon Kupe vozio sam se uz divlju Čabranku, do Čabra, Parga i Tršća. Ovo je reportaža s jednog od najtežih, ali i mojih najboljih pedaliranja. U Tršću sam promatrao zvijezde i osjetio svježinu goranskih noći, u Gorskim Lazima posjetio novouređenu kuću za odmor i kušao, naravno, domaću rakiju, ali nije me dočekao medvjed na ulaznim vratima kao jednom prilikom moje domaćine. Vozio sam Kamenjakovu biciklijadu prema Lividragi, možda i najljepšem mjestu u kontinentalnoj Hrvatskoj. Ta šumska oaza, velika livada između Risnjaka i Snježnika, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Još kada me negdje oko Gornjeg Jelenja, za kraj Pedaliranja zapljusnuo miris ciklama, bike doživljaj bio je čaroban.

U Brodu na Kupi potražio sam savjet od dvoje biciklista s djecom, koji su sjedili do mene, u dubokoj hladovini poznatog restorana Mance gdje smo se svi pokušali malo osvježiti. Upitao sam simpatičnu slovensku obitelj mogu li mi pomoći savjetom dok su im nestašni sinovi Titan i Ruben okolo skakutali. Kuda bi bilo bolje da idem prema Čabru dolinom Kupe, po Slovenskoj ili Hrvatskoj strani – upitao sam? Naime, imajući u vidu da cesta s Hrvatske strane nije u cijelosti napravljena, nisam bio siguran da li da idem po njoj. Nisam ni mogao pretpostaviti da sam si i našao dobro društvo za pedaliranje mog prvog dana boravka u Gorskom kotaru. Odlučio sam poslušati savjet da jedan dio ipak vozim po Sloveniji, što me ujedno i zanimalo jer tuda nikada nisam išao.

Ispostavilo se da na tu moju rutu dijelom idu i oni, pa smo se odlučili voziti zajedno. Tada nisam ni znao da ću se voziti s visokim slovenskim dužnosnikom Milanom Martinom Cviklom, nekadašnjim slovenskim ministrom europskih poslova u slovenskoj vladi te slovenskim sucem Revizorskog suda EU-a koji ima sjedište u Luksemburgu. Cvikl je pandan našem Nevenu Matesu kojeg, naravno, poznaje jer su i bili kolege. Cviklu je, naime, upravo istekao mandat. No ni Milan Cvikl nije znao da će se voziti s hrvatskim blogerom i novinarom dok se pedalirajući nismo bolje upoznali. Nakon ljetovanja u Bolu na Braču, Milan se sa suprugom Jerkom Legan Cvikl i dvoje sinova odlučio aktivno odmarati u dolini Kupe, gdje svakodnevno bicikliraju, ali i kupaju se u Kupi ili Kolpi, ovisno o tome s koje strane se kupate. Naravno da smo dotakli i sva društvena pitanja, do onih najobičnijih i biciklističkih razgovora. Prolazeći kroz idilična slovenska mjesta Petrina, Kuželj i Mitroviči, priča mi Cvikl da bi se i mimo Shengena, koji i ovdje zadaje dosta problema u svakodnevnom životu, pa i razvoju turizma, posebno cikloturizma, moglo nešto učiniti oko prelaza granice u turističke svrhe. Iako ovdje u dolini sve djeluje liberalnije, što smo odmah osjetili na osmijehu graničnih policajaca na ulazu u Sloveniju.

Turisti su dobrodošli, a iako se vozi po običnoj cesti, vozači automobila se svako malo upozoravaju da je ovo i 'kolesarski tj. biciklistički put' i da moraju biti oprezni. Sa svojim bike partnerima na pedaliranju, razgovaram o toj ideji da bi se u sklopu europskih projekata mogla napraviti turistička bike staza koja bi mogla vrludati čas slovenskom, a čas hrvatskom stranom, čak i neovisno o Shengenu; naravno, to bi vrijedilo samo za bicikliste i hodače. Kada Shengena ne bude, ostali bi nam dobar turistički bike proizvod i ponuda. Na ovom području puno je visećih i kamenih mostova koji su sami po sebi atrakcija i s kojih pucaju pogledi prema vijugavoj Kupi, ali i visokim stijenama koju dolinu okružuju. Oni bi poslužili za prolazak biciklista, a osvježenje u Kupi tada bi mogli svi bolje koristiti jer su negdje ljepše obale na slovenskoj strani, a drugdje pak na našoj.

Zavičaj i dežela Petra Klepca

I dok pedaliarmo, pričaju mi Cviklovi da su odsjeli u mjestu Bosljiva Loka i da je tamo lijep pristup Kupi i uređena obala i kupalište. Skreću mi pažnju na ovdašnjeg kovača s malom muzejskom postavom. Na velikoj turističkoj tabli primjećujem da sam u trećoj državi, naime, stigao sam u područje, zavičaj i deželu Petra Klepca. Radi se o legendi o pastiru Petru Klepcu na kojeg su očito svi ponosni i s jedne i druge strane granice, a sve se dobro poklapa s povijesnom, tradicijskom pa i turističkom baštinom ovog kraja s velikim potencijalom. Zamislite bike stazu Petra Klepca od Svete Gore i Malog Luga gdje je i rođen, po šumama i livadama gdje se kretao. Bila bi to dobra tematska priča koja bi se u zgodnom kontekstu mogla povezati s njegovom nadnaravnom snagom, koja biciklistima u ovom kraju i te kako treba. Po legendi, snagu je stekao po svojoj dobroti i skrušenosti. A sve nama to treba i danas više nego ikada i u svakodnevnom životu. U svakom slučaju, ovaj najzapadniji dio Hrvatske i Bele Krajine sa slovenske strane ima još svojih zanimljivosti iz prošlosti. Ovdje u dolini Kupe u prošlom stoljeću bili su najpoznatiji urari. Nije mi baš bilo jasno, mislio sam da su po tome poznati samo Švicarci. No dok su satovi bili od drva, ovdje su se proizvodili. Posao nije samo bio izrada takvih satova, već i u održavanje i popravci.

Moje Pedaliranje slovenskom stranom Kupe uskoro bliži se kraju. S obzirom na to da je ovdje temperatura zraka bila 35 stupnjeva, Kupe ipak samo 18 stupnjeva, malo se zapljuskujem ne bih li se barem malo osvježio. No, kupača ima nizvodno i više, jer npr. kod Broda na Kupi temperatura rijeke može u poslijepodnevnim satima biti i 23 stupnja Celzija. Pozdravljam se sa svojim vodičima, slikamo i obavezni selfie s Jerkom, Milanom, Titanom i Rubenom i dogovaramo već sljedeće pedaliranje po okolici Ljubljane.

Uživam, pomalo je vruće, prekrasne zelene vizure oko mene, tempo mi baš i nije nešto, a moj bike izlet nije ni blizu kraja. Jutros još u Zagrebu, kava u Delnicama, spuštanje u dolinu Kupe pa već opisanom rutom i evo me ni manje ni više, nego kraj iznenađujuće visokih stijena slovenske Osilnice blizu našeg mjesta Hrvatsko koje promataram preko Kupe koja se ovdje odvaja prema svom izvoru podno Risnjaka. A dalje idem uz puno življu i manju rijeku Čabranku. Tu je kraj sela Hrvatsko, samo mali most na kojem nema prepreka ni rampe, ali oznaka da je tu državna meja. Takvih mjesta ima još pa očito mještanima služe za 'tihi' prelazak granice. Nisam iskušao, a i pomalo mi se žuri, morao bih napraviti pauzu za ručak, još moram ući u Hrvatsku u Zamostu, regularno.

Prolazim Osilnicu, ovdje je vrlo živo, sve puno kanuista i kupača. Prelazim na graničnom prijelazu Zamost Čabranku i ulazim u Hrvatsku. Popunjavam zalihe vode kod jedne obitelji koja me upućuje da se dobro jede u Plešču u bistrou 'Pr Lipe'. Ručak je kokošja juha. Kad sam dobio zdjelu juhe, ostao sam malo iznenađen, ali kada sam platio račun od 16 kuna, shvatio sam da i kod nas ne mora biti sve skupo, da bi bilo dobro. I još sam popio pola litre mineralne. Moram još dosta voziti, pa ću ostale delicije probati drugi put. Slijedi lagan ali i dosadan uspon prema Čabru. No zabavlja me pomalo divlja Čabranka sa svojim slapovima i bučnim tokom. U Čabru sam već pomalo umoran, uzimam sladoled, parkiram kraj izvora gdje punim zalihe, jer slijedi ono najgore danas - ili najbolje, ovisi kako se gleda.

Moram se uspeti bar 400 metara do mjesta Parg koje znamo i po meteorološkim izvještajima. A meni će trebati i nadnaravna pomoć Petra Klepca, koji kad sam ga se sjetio, kao da mi je dao svoju snagu, pa ako je on mogao tu čupati stabla i još ih nositi ovim bespućem, mogu i ja. Je, jesu mi se i priviđale dobre vile kao i Petru Klepcu, ali ih se nisam ništa usudio pitati. Sada se moram žuriti ako ja to uopće mogu, pada mrak, a da bih još došao do Tršća i da bih se sreo sa svojim prijateljima iz Rijeke i planinarskog društva Kamenjak. S njima sljedećeg dana pedaliram stazama osmišljenim u projektu Gorski kotar bike, po kojem sam dijelom i ja stigao do Tršća.

Kuća za odmor Gorski Lazi

U samo predvečerje, navratio sam u zaselak Gorski Lazi, kraj Tršća. Tu su me dočekali ljubazni domaćini Alen i Katarina Leš, koji su na mjestu stare goranske kuće iz 1860. godine u rustikalnom stilu izgradili novu kuću za odmor. Domaćom rakijom, kolačima i tortom oživjeli su me nakon napornog cjelodnevnog pedaliranja. S veseljem sam razgledao kuću i okoliš. Prilikom uređenja pazili smo na svaki detalj, priča mi domaćin Alen i dodaje - duh stare goranske kuće uklopili smo u maksimalan komfor. Originalan stari namještaj potpuno je restauriran i funkcionalan. Podovi su drveni, namještaj od masivne stare hrastovine i oraha. Iskorištene su stare grede, istaknuti detalji od starih kamenih zidova. U prizemlju su dnevni boravak, kuhinja i blagovaonica, a na katu su dvije spavaće sobe s bračnim krevetima i jedna prostorija s dva pomoćna ležaja. Centralni kamin, koji dominira prizemljem, napravljen je tako da grije cijelu kuću, uključujući i sobe na katu. Kuća je namijenjena za odmor obitelji, odnosno, može se smjestiti šest osoba. Kuću okružuju čempresi, a gostima su na raspolaganju roštilj, prostor za logorsku vatru te stol i klupe. Tu je također malo jezerce s mostićem. Posebno su domaćini ponosni na toplu kupku koju možete koristiti ljeti za osvježenje, a zimi za zagrijavanje.
Imao sam priliku osjetiti toplu i domaćinsku atmosferu koja ovdje vlada, a vlasnici Alen i Katarina žive odmah preko puta i kažu mi da takav tip turizma zahtijeva stalnu brigu i pažnju oko gosta. Posebno su dobrodošli i biciklisti koji ovdje imaju idealne uvjete za vožnju, a bike staza, izleta i mogućnosti je bezbroj, u što sam se i sam uvjerio. Uz putnu rakiju, ovdje se naime ne samo dosta pije rakija, već se i priča o njoj, Alan mi je ispričao kako ga je jedne večeri na kućnom pragu, kada je došao kući autom, dočekao medvjed sjedeći na ulazu u kuću. Ali se nakon par blendanja ipak udaljio. Ovdje su medvjedi domaće životinje, a samo nekoliko metara odavde možemo uvečer i ujutro promatrati srne i druge velike zvijeri.

Kamenjakova biciklijada

Evo, i ja sam stigao na Kamenjakovu biciklijadu, tu sam u planinarskom domu Frbežari na 825 metara nad morem. Stigao sam na večernje druženje ispod koje već dugo nisam vidio u tolikom broju. Ovdje i nebo izgleda drugačije. Čekao me fini gulaš koji nam je spremio Mario. Sutra se biciklima penjemo na 1100 metara i pedaliramo prema Lividragi i Platku, pa spuštanje u Rijeku. Inače, ovo je najšumovitiji dio Hrvatske, čak 94 posto teritorija je pod šumom. Nakon što smo odspavali par sati, jer od umora je ponekad teško zaspati, poslije doručka Mira nam je zaželjela dobrodošlicu ispred PD Kamenjaka iz Rijeke i na njihovu prvu biciklijadu. Ja ću je pamtiti po savršeno ukusnim uštipcima koje nam je spremila. I po tome što mi je, kada smo krenuli iz Tršća, već na prvom brdašcu bilo teško. A nema mi gorega kada mi se to dogodi, da mi je teško, a nismo ni krenuli. Ne znam ni što me još čeka, a bolje da ni ne znam.

Šuma i friški goranski zrak ipak nas štite i svaka muka je vrijedila. Jer kada sam došao u Lividragu, u tu skrivenu šumsku oazu, meni se učinilo da sam došao na najljepše mjesto na svijetu. Okružuju nas Risnjak, Jelenc i Snježnik te mnogobrojni obronci i zelene livade. Možda je na biciklu još doživljaj veći. Veselju i zadovoljstvu nema kraja, svi fotografiramo i pomalo se odmaramo, ali okrepljujemo zalihama iz ruksaka. Bojan, bike promotor i autor projekta Gorski kotar bike koji nas vodi, napominje nam da još slijedi prolaz kroz livadu Lazac i potom ne preveliki uspon prema Platku. Možda njemu nije, meni je bio veliki, ali su mi zato spust prema Platku i svi ostali bili itekako dobrodošli. Malo još druženja na Platku, s Ljubom puta dva, zatim tu su bili još Stelio, Ivana, Marin, Davor, Silvija, Mira, Zoran, Davor, Franko, Bojan, Vedran, Nadio, Elen i Siniša.

Tu se svi po malo razdvajamo i ja krećem prema Fužinama s prijateljima iz Alpi bikinga; pedaliramo preko Gornjeg Jelenja pa prema Lepenicama gdje nas je zapahnuo miris ciklama. Završilo je još jedno Pedaliranje po bespućima Gorskog kotara, a iza mene je u ova dva dana ostalo oko 150 kilometara. Neka je.

Više informacija na www.tz-cabar.hr, www.tz-delnice.hr, www.gorskilazi.com i www.gorskikotarbike.com