Urednik i voditelj HRT-ova Dnevnika priznaje da sad u vrijeme koronavirusa i nakon zagrebačkog potresa radni dani izgledaju intenzivnije nego prije. 'Telefoni, mobiteli, mailovi, usmeni dogovori, sve je podignuto na n-tu potenciju u odnosu na ‘normalan’ radni dan koji smo imali prije korone', kaže Drobac za Jutarnji list. Nova normala je mjerenje temperature svima koji ulaze u HRT-ovu zgradu, dezinficiraju se stolovi nekoliko puta dnevno, na kolegijima je manje ljudi nego prije, a sve kako bi se izbjeglo grupiranje ljudi na užem prostoru…

'Po dolasku u kuću s posla roba se odmah skida i pere, cipele dezinficiraju', kaže Drobac i priznaje da mu je teško isključiti se iz svega i nakon što završi radno vrijeme. Umjesto vožnje biciklom koju bi prakticirao u ovo proljetno vrijeme, poput većine i on vježba kod kuće pa vjeruje da iz ove krize uzrokovane koronavirusom neće izaći još i 10 kilograma teži.

'E, baš sam sebi ovih dana složio jedan 50-minutni ‘dnevni boravak’ trening. I mogu reći da sam ‘isplazio jezik’. Nekoliko takvih tjedno bit će sasvim dovoljno da iz ‘korona krize’ ne izađemo s 10-ak kg viška. A i nije da baš ovih dana imam neki apetit, vjerujem kao i mnogi drugi. Korona mi ga je pokvarila, a potres dotukao…', kaže voditelj i dodaje da iza sebe sad već ima tri veća potresa.

'Ja već imam dva iskustva sa snažnim potresima. Prvi iz 1979. s epicentrom u Crnoj Gori, koji se vrlo snažno osjetio i u Dubrovniku. Imao sam tada deset godina. Ako se ne varam, bilo je također nedjeljno, mislim čak i uskrsno jutro, isto negdje malo poslije 6 sati. Sjećam se da sam izletio iz kuće kroz prozor u prizemlju. Kako sam živio poviše Staroga grada, dobro se mogla vidjeti gusta prašina u koju je bila obavijena stara gradska jezgra. Drugi iz rujna 1996. s epicentrom kod Stona. Tada sam bio novinar u dopisništvu u Dubrovniku i, naravno, s drugim kolegama tih dana i izvještavao iz najviše razorenog gradića Stona na Pelješcu. A onda je tu i treći, zagrebački potres: iako sam bio u polusnu, i ove nedjelje sam odmah, nakon par sekundi, znao što se događa, bila je tu ta prepoznatljiva tutnjava i trešnja. Najviše razmišljate u tim trenucima o nemoći, možete se samo nadati da će stati prije nego što se sve oko vas počne rušiti. I stalo je, srećom, po nas bez ikakvih posljedica što, nažalost, ne mogu reći i oni koji su u ovom potresu izgubili svoje domove. Živimo na zagrebačkoj Malešnici, u zgradi koja je građena 1990., a to je, neki kažu, i razdoblje kada su se zgrade vrlo kvalitetno i čvrsto gradile, u armiranom betonu'.

S obitelji u Dubrovniku čuje se, kaže, jednako često kao i ranije. Vjeruje da ćemo preživjeti i ovo, kao što smo preživjeli i puno teže stvari.

'Preživjeli smo mi Dubrovčani i Konavljani dosta toga početkom 90-ih, kao i cijela Hrvatska. Preživjet ćemo i ovo. I zaista se nadam, nešto i naučiti. Npr. mnogi moji prijatelji koji u Dubrovniku žive od turizma i već dugo ne znaju ‘tko im glavu nosi’ osam mjeseci u godini, ovih mi dana pričaju kako su se dali u obradu zemlje! Kopaju i sade sve živo: trenutno najčešće patate (krumpire) pa brzo i sve moguće sezonsko povrće. Kažu da se tako dobro nisu osjećali godinama! Nećemo svi iz ovoga izaći kao bolji ljudi, ne zanosim se takvim iluzijama. No, nadam se da će nas najveći dio upiti poruku iz svega ovoga, da je život prekratak da bismo ga trošili na sve što se tek u ovakvim vremenima pokaže da nije najvažnije (a svatko za sebe najbolje zna koje su to stvari jer smo svi različiti). Možda ćemo sve ono što nas je sukobljavalo i otuđivalo prije koronavirusa znati lakše prebroditi, oprostiti. A tada bi iz svega ovoga mogli izaći kao bolje društvo, što bi već bila velika stvar…', zaključio je Drobac.