'Neki važni pojedinci u gradu davali su mi na znanje da u gradu o kojem sam maštala četvrt stoljeća i u koji sam smještala svoje priče nemam što tražiti. I u toj – meni nepodnošljivoj – praznini odlučila sam se na korak koji mnogi, oni koji me bolje poznaju, ne mogu povezati sa mnom. Društvene mreže i osoba koja pije kavu dugo i polako, koja vjeruje da se prijatelji moraju viđati često i gledati u oči, nikako ne idu zajedno. Počela sam svakodnevno pisati osvrte, priče, stavljati ulomke iz svojih već objavljenih tekstova. Krenulo je jako dobro, nije bilo komentara koji bi me mogli rastužiti. Baš suprotno. A, iskreno, da je krenulo onako kako se zna događati na fejsu, to bi me pokolebalo jer nisam navikla na sukobe, a i polemike kojima je cilj produbiti ranu strane su mi. Štoviše, i sasvim iskreno, takvu situaciju ne bih si smjela priuštiti ni zbog zdravstvenog stanja', rekla nam je Julijana Matanović.

Postavila je samoj sebi projekt '100 dana FB' i nakon toga je napravila statistiku. 'Neki tekstovi su imali preko 100 tisuća pregleda, preko 3000 lajkova i stotine komentara. Nakon tih 100 dana nastavila sam pisati po dva teksta tjedno, srijedom i subotom. I uvijek su postavljani u isto vrijeme, u 18.05. U tome mi je pomagalo moje kumče Anja Vinaj iz Osijeka. I još uvijek njoj šaljem tekstove srijedom i subotom. Jer ona mi je jedina veza s Osijekom, iz kojeg sam otišla u srpnju prošle godine drugi put, i sada konačno i zauvijek', kaže.

Kada danas pogleda statistiku, prosjek je oko 10 tisuća pregleda po tekstu, oko 600 lajkova i 80 komentara.

Što je čitatelje najviše zanimalo, pitali smo je.

'Teme vezane uz školstvo, politiku, odrastanje, neka otkrića (poput Andrićevih pisama Evgeniji Gojmerac)... Raduje ih i kad se tekst opremi naslovnicom neke stare knjige. Čitatelji su, jednostavno, zahvalni kad ih se podsjeti. Nakon toga više nisam važna ja, moja priča, oni krenu pričati svoju priču. Moj tekst je samo poticaj. I zbog toga sam sretna. Dragocjeni su njihovi komentari. Često su to prave priče, briljantne analize; uvijek iskrene, tople, uz znakiće koji svjedoče da ne mora u nas sve biti baš tako, tako loše.'

Julijana odgovori na baš svaki komentar svojih pratitelja. Makar i samo pozdravom.

'Znam da sam u posve drugi medij unijela ponašanje iz svakodnevnog života. I to možda nije po pravilu, ali sam uvjerena da je netko tko je prokomentirao moj tekst, pokazao da ga je dotaknuo, zavrijedio da mu se nešto kaže. Svi smo mi zaslužili pažnju drugog. Istina, iziskuje to podosta vremena. Ima dana kad je broj komentara troznamenkast. Ali dok ne oduzimam vrijeme potrebno Magdaleni i Pavlu, ja ću se držati svojih lijepih običaja', poručila je.

Otkrila je kako je došlo do pisanja bloga julijana-matanovic.com, što je velika novost u njezinu životu. Startala je s njim prije mjesec dana.

'Sjećam se kad je vaša kolumnistica i sjajna spisateljica, a moja imenjakinja, Julijana Adamović objavila prvu knjigu - rekla mi je da su to priče s bloga. Kao da mi je rekla da su s Marsa. A sad ja, nakon toliko godina, startam s blogom. Znam da ima mnogo stranica na Facebooku, brojni su i blogovi posvećeni književnosti, ali eto, nisam odoljela. Pišem ga svakodnevno, a tehnički mi pomaže gospodin Ivan Marić, brat mog jarana Franje Marića, velikog zaljubljenika u knjige, koji je nedavno KŠC-u u Žepču darovao 800 naslova knjiga za djecu (gotovo sve prva izdanja), a sve je to nabavljao skromnom profesorskom plaćom. Svaki dan ima svoj poseban naslov. Ponedjeljkom pišem o novim knjigama ili o knjigama na koje bi trebalo ponovno upozoriti. Primjerice, kad je umro naš Ivo Gregurević, sjela sam i ponovno pročitala roman 'Đuka Begović' i pisala o njemu. Na to me nagovorio i vaš portal koji je moj tekst o Ivi opremio njegovom fotografijom u slavonskom kožuhu. Utorkom je rubrika 'Svoj svome'. Pojavljuje se tekst, najčešće Pavlov iz njegova rukopisa 'Ropotarnica', o nekim predmetima na koje smo zaboravili (monogram, pisaća mašina, tintenblajka…), srijedom je 'Obiteljska fotografija' (priča o odrastanju), a četvrtkom 'Bilješka o piscu'', rekla je.

Tada donosi ulomak iz već objavljene knjige ili novu priču koju tek napiše.

'Rubrika 'Rečenice s potpisom' rezervirana je za petak. Primijetila sam da se na Facebooku često pojavljuju citati iz nekih poznatijih knjiga. Ti se citati potpišu imenom autora, a nerijetko rečenica pripada liku. Stvara se pogrešna slika. Uz odabrani citat pridružujem pričicu i stavljam rečenice u kontekst djela. Subota je naslovljena 'Preko vikenda', tada na stranici i na blogu donosim isti tekst. A nedjelja je 'Šminkeraj', zapis o spisateljicama', navodi.

Nije preskočila nijedan dan do sada. 'U mjesec dana bilježimo preko 50.000 pregleda. Osjećam se dobro. Kad sam već tako nepromišljeno otišla u prijevremenu mirovinu, sada mi, barem ovaj prostor, omogućuje da o književnosti i ljudima oko nje govorim onako kako sam to uvijek činila, s poštovanjem', ističe Julijana.

Knjiga izabranih tekstova je, kaže, spremna za tisak. 'Ima ih 100. Uz bilješke, koliko je bilo pregleda, koliko lajkova i koliko komentara. Naslovljena je 'Ljuta godina'. Zamolila sam nekoliko stalnih čitateljica, a i to onih koje sam upoznala preko tog čitanja na Facebooku, da mi napišu kratke komentare', rekla je.

Njezina kći Magdalena jedna je od administratorica na njezinoj stranici na Facebooku. 'Ona se uvijek samo plaši kad ja dotaknem školski plan i program, lektiru. Sretna je kad pričom oživim rođake koje nije uspjela upoznati, kad napišem nešto o kraju njezina pokojnog oca. I sad čujem kako govori 'Ma, mama…'', smije se Julijana.