Kao gledatelju je teško skrenuti pozornost s njezinog izgleda, no ne može se ne utvrditi da Ana Tomašković očito živi svoj posao, svoje teme, proživljava sudbine ljudi o kojima govori - ljudi u potrebi, osamljenika, malih velikih ljudi. Dojam je da se dugogodišnja novinarka i urednica smatra malim čovjekom, a gledatelji je u svojoj toploj ljudskoj poniznosti i sućuti nerijetko doživljavaju - najvećom. Najveći kompliment joj je, reći će, kad je doživljavaju 'svojom Anom'.

Nedavno ste dobili nagradu Mreže hrvatskih žena (engl. Croatian Women's Network) za područje filantropije. Što vam ona znači?

Prepoznavanje filantropije kao vrednote društvenog djelovanja, uz postignuća drugih iznimno ostvarenih žena u znanosti, umjetnosti, kulturi, poduzetništvu, inovacijama, sportu i ostalom, za mene je najveće priznanje. Ne doživljavam to osobnom nagradom, radost mi je u javnom prepoznavanju humanitarnog rada u mojim televizijskim i radijskim emisijama te u osjećaju društvene odgovornosti za sve one brojne potrebite koji nas trebaju. Najveće bogatstvo na svijetu nalazi se u našim srcima, u odgovornosti prema vlastitom životu i svojoj obitelji te u pomaganju potrebitima u svojoj zajednici. Sve ostalo, svi naši statusi, materijalni i društveni, samo su nadogradnja. Bez ljudskosti, ostale vrednote nemaju smisla.

Više od dva desetljeća ste na televiziji, a prošli ste od tada kao novinarka sve informativne emisije, u mnogima i kao voditeljica. Možete li izdvojiti najsretnije trenutke, projekte koje ste radili?

Ono što radim svih godina ne doživljavam kao posao. Privatno i poslovno ista sam osoba, samo što privatnost ne dijelim, jer ona i jest, radi dostojanstva i samopoštovanja, 'privatna'. Sve što radim svakog dana, svaka emisija, svaki susret s javnosti u emisiji, na kongresima, seminarima, stručnim skupovima, u bolnicama, na rehabilitaciji, kod obitelji u potrebi, u redakciji, na snimanju reportaže s kolegama, jednako mi je važno. Svaka je emisija kao prva, s jednakom odgovornosti, radosti, znatiželje, emocijama, s jednakim poštovanjem prema svakom čovjeku. 'Normalan život' je moja autorska emisija, a nikada nisam slavila obljetnice iako traje 18 godina, jer nema veće nagrade od osjećaja da ste zahvaljujući javnom mediju pomogli ne samo konkretnoj osobi, nego i potaknuli javnost da se pridruži i jednako konkretno pomogne potrebitima u svojoj zajednici ili novim idejama i projektima nastoji pridonijeti kvaliteti njihova življenja.

Uvažavaju li vas mlađi kolege kao mentora, traže li savjete? Koje razlike primjećujete u odnosu na svoju generaciju kad ste počinjali?

Mladi su ljudi predivni, prepuni entuzijazma i elana za rad, a treba im dati što više prilike da se pronađu u onomu što ih najviše raduje jer će u tomu biti najbolji, uz preduvjet da budu spremni puno raditi, pa čak i ono što im se manje sviđa, kako bi radom zaslužili priliku raditi ono što najviše vole. Uvijek im se veselim!

Koje vam je razdoblje karijere ostalo u sjećanju kao najteže, odnosno najizazovnije?

Od onih sam koji smatraju da je svaki dan najvažniji, pa tako i u poslovnom smislu. Svi uspjesi, tuge, nepravde, ljutnje, nerazumijevanje, radosti, sve je dragocjeno iskustvo ako iz toga učimo. S veseljem se sjećam emisija prvih 'Zagrebačkih panorama', 'Elektronskog stolca', 'Svakodnevice', emisije 'Mir i dobro', 'Prirodoslovlja', prvih reportaža, anketa, s poštovanjem pratim kolege koji počinju s vijestima s tržnice jer i to treba znati zanimljivo napraviti te s osobnom pričom. Televizija jest slika, ali prije svega informacija, stav, emocija.

Osim što ste prepoznatljivo lice jedne od najdugovječnijih emisija, radite na radiju. Koji vam je medij bliskiji, radio ili TV?

Učim od svih medija, puno surađujem s kolegama, a s obzirom na aktualnosti i probleme naših obitelji u svim kontekstima njihovog življenja, mogla bih svaki dan imati radijsku i televizijsku emisiju i zato sam sretna da teme i kontakte dijelim s kolegama na radiju i televiziji - u tome i jest smisao, u povezivanju i afirmaciji općeg dobra. Radijska emisija 'Ovo malo duše' na HR-u 2 za mene je posebna dimenzija novinarstva i iskrena radost jer slušatelji, za razliku od gledatelja, na drukčiji način doživljavaju glas, emociju, informaciju. Izbor glazbe svakog gosta u emisiji pridonosi i njegovu identitetu te sam beskrajno zahvalna kolegama ton majstorima koji 'čarobiraju' u montaži svojom stručnošću, ali su ujedno prvi objektivni filtar za to da razgovor s gostom i glazba postanu zanimljiva i profesionalna cjelina.

Što, osim obitelji, smatrate svojim najvećim dostignućem?

Ostala sam uvijek ista, privatno i poslovno. Ne smatram se ni u čemu važnija od bilo koga, ne uspoređujem se s drugima, ne poznajem ljubomoru, iskreno se radujem svakom uspjehu i predanom radu svojih kolega, često ih imam potrebu i osobno pohvaliti za neki nastup, reportažu, kolege snimatelje ili majstore tona, realizatore, vozače, sve što radim zapravo je timski rad i svatko od nas pridonosi na svoj način. Jednako kao i u životu, svi smo međusobno uvjetovani. Ja bez odgovornosti, osjećaja za druge i poštovanja ne bih znala.

Znam da ne volite govoriti o privatnom životu, no stoji li još uvijek ona izjava da se veselite kad se suprug primi pegle, a vi zauzvrat s djecom pripremate kiflice s hrenovkama i pekmezom?

Obitelj je emocija i privatnost, ljubav, ali je također odgovornost u svakom od nas, da na svoj način pridoneseš tome da naš dom bude i naša najdraža oaza. Kao što roditelji imaju obaveze i odgovornosti na svom poslu i u zajednici, tako i djeca (tinejdžeri) u školi imaju svoje obaveze, ali jednako tako i kućanske, prema svojoj dobi. Tek nakon toga možemo govoriti o zabavi i druženju izvan doma. Ne postoji riječ 'dosadno'. 'Posao' je odgovor na svaku dosadu; vještine kuhanja, čišćenja, spremanja svoje sobe, odlazak na tržnicu, peglanje, pranje - sve to mogu biti zanimljivi izazovi, a pridonose identitetu odgovorne i samosvjesne osobe. Za to treba i puno vremena nas roditelja i naše prisutnosti u svemu što sam navela. Da, veselim se svemu, jer kad dođem s posla, dan mi tek počinje, zapravo najljepši i najsmisleniji dio življenja. Obavljanje obiteljskih obaveza je način iskazivanja ljubavi, a ne prisila.

Kojim temeljnim vrijednostima odgajate svoje troje djece?

Odgovornosti, samopoštovanju, marljivosti, znatiželji, kreativnosti, traženju ljepote u svemu i svakome, ustrajnosti, osjećaju za druge, poštovanju različitosti i spremnosti za pomaganje svakome i u svakoj prigodi kad god to možemo. U tomu da je znanje moć, ali da obrazovanje i materijalizam ne mogu nadopuniti prazno srce i egoizam, iako živimo u 'interesnom svijetu'. Baš zato je važno da nauče biti kozmopoliti i da im dobro srce bude snaga za sve putove na koje se odluče.

Ne posjećujete kozmetičare, wellnesse, teretane, ne idete u šoping, nema vas na špici. Kako provodite slobodno vrijeme, što vas opušta i kako punite baterije?

Ljubav je moj odgovor na sve to. Što nam u životu zapravo najviše treba? Da volimo i budemo voljeni i da s tim kapitalom u svakome danu pronalazimo smisao življenja, da radimo najviše i najbolje što možemo te da time oplemenjujemo sebe i druge. Za to mi ne trebaju umjetne trepavice, fileri, teretane, brendirana odjeća i naslovnice - kad ljubav živite, onda se to i vidi, ona je najljepši ukras. A dobra glazba, film, knjiga, priroda, izleti, privilegija druženja, jer vrijeme je najveća privilegija, s prijateljima, umjetnicima i pjesnicima osobna je duhovna i mentalna higijena življenja.

Slovite za jednu od najljepših dama na HRT-u.

Neka to komentiraju drugi. Bez unutarnjeg sjaja, ljepota ne postoji.

Kada biste mogli promijeniti samo jednu stvar na sebi, što bi to bilo?

Ništa. I to ne iz prepotencije, nego zato što se dobro osjećam takvom kakva jesam.

Pred malim ste ekranima uvijek pozitivni, topli, nasmijani, no vjerujem da i vi ponekad imate lošije dane. Kako se borite protiv takvih trenutaka i kako uspijevate zadržati pozitivan stav pred kamerom?

Čuvam 'rezerve sunčeka u sebi'. Kad je sunca, dan je najljepši na svijetu. I tako svaki dan. Kad nije, tražim ljepotu u oblacima, kiši. Tako i u čestim svjedočenjima onih brojnih koji mi se svakodnevno javljaju zbog nepravdi, tuge, nemoći. Sve počinje od toga da se osjećamo. Razumijemo, poštujemo, ne osuđujemo. A onda zajedno pokušavamo korak po korak tražiti nešto dobro, neku snagu u sebi i drugima, kako bismo napravili i drugi, pa treći korak. Važno je da smo tu, da se 'u miru i dobromu' imamo.

Postoji li nešto što vas može izbaciti iz takta? Kako to izgleda?

Laž, glupost, bahatost, primitivizam, nemoć, egoizam, patnja djece, tuga starih i nemoćnih, ostavljenih od svojih obitelji...

Što vas može povrijediti?

Radije bih odgovorila na pitanje što me najviše oduševljava - dobri i pošteni ljudi. Oni koji se unatoč svim životnim teškoćama ne predaju iskušenjima u bilo čemu lošem - ovisnostima, kladionicama, drogi, alkoholu, kriminalu, frustracijama, osvetama, izdajama svojih obitelji, nasilju, promiskuitetu - nego svojim poštenjem i izborom težeg puta, često neizvjesnog i neuspješnog u egzistencijalnom i društvenom smislu, ali svojom ustrajnošću u dobroti pod svaku cijenu, sjaje u ovom otuđenom svijetu i postaju istinski uzori za to da nema važnijeg na svijetu nego biti 'dobrim čovjekom'.