Mirta je odmalena fascinirana nogometom. Prva riječ koju je izgovorila kći poznate HTV-ove novinarke Nade Šurjak bio je balun ili, točnije, u njezinu izgovoru tada 'bajun', stoga ne treba čuditi što ljubav prema nogometu kod zgodne 33-godišnje novinarke traje do današnjih dana. Danas za Hrvatsku televiziju prati Hajduk, a na čelu ŽNK Marjana popularizira ženski nogomet. Uz sve poslovne obaveze, Mirta je posvećena svojoj kćeri Chiari.

Prošli ste sve redakcije na HRT-u, od zabavnog programa do informativnog, ali ste se definitivno pronašli u sportu. Sve što ima veze sa sportom, od Alke do nogometa, u vašoj je domeni. Što vam danas u poslovnom smislu predstavlja izazov?

S izazovom smo u ovom poslu suočeni svakodnevno. Hoćemo li stići na vrijeme montirati prilog, kako će ispasti, hoće li se svidjeti gledateljima, hoću li nakon utakmice uhvatiti igrače ili trenera za izjave. Imam ogroman respekt prema nogometu zato što je to muški teren i tu se uvijek iznova moram dokazivati, ne smijem pogriješiti i ne daj Bože u prijenosu reći nešto krivo ili nespretno. U nogometu ste kao žena uvijek pod dvostrukim povećalom. Tako da utakmicama Hajduka u HNL-u zaista pristupam uvijek vrlo profesionalno i studiozno, pripremam se za njih, odlazim na treninge momčadi, na utakmice Hajduka, znam sjediti satima i upijati što trener govori igračima da bih se što bolje pripremila. Radim s jednakom strašću i ljubavlju kao na početku karijere. Najgore je kad čovjek upadne u kolotečinu, kad ga više ništa ne inspirira i ne gura naprijed.

Odnedavno ste predsjednica Nogometnog kluba Marjan. Kako to da ste prihvatili taj angažman?

Prije svega želim reći da je to čisto volonterska funkcija za koju ne dobivam niti želim primati ikakvu novčanu satisfakciju. Želim pomoći u promociji i unaprjeđenju ženskog nogometa u Hrvatskoj. Pri tome mi je jasno da nikad neće biti popularan kao muški nogomet, ali želim srušiti predrasude o tome da je nogomet isključivo muška igra ili da SU curice koje treniraju nogomet muškobanjaste. Stoga od jeseni pokrećemo projekt 'Ti to možeš', gdje ćemo promovirati ženski nogomet u osnovnim školama i pokušati privući što veći broj djevojčica da počnu trenirati, a u društvu skinuti stigmu neženstvenosti koja često prati ženski nogomet. Trenutno imamo 80-ak iznimno talentiranih djevojčica i djevojaka u tri uzrasne kategorije i gušt ih je gledati zaista, ima nevjerojatnih driblinga, poteza na utakmicama koji me uvijek iznova ostave bez daha. Treniramo na Poljudu, Hajduk nam je izišao u susret maksimalno i jedini prepoznao vrijednost i značaj potpore ženskom nogometu.

Uz to i posao, uskoro krećete u trenersku školu. Zašto ste to odlučili upisati? Mislite li se jednog dana baviti time?

Trenersku školu upisujem zaista zbog sebe, zbog svog profesionalnog usavršavanja. Za Hrvatski radio radim kao reporter na terenu za vrijeme nogometnih utakmica Hajduka u HNL-u i mislim da trebam proširiti svoje znanje, nadograđivati ga. Cijeli život učimo, rastemo, nadograđujemo se, kako privatno tako i profesionalno. Neki su se mediji duhovito raspisali o tome kako ću jednog dana preuzeti Hajduk kao trener. Na to sam se samo slatko nasmijala. Zaista, nemam takvih ambicija. Hajduk je za mene svetinja Splita i Dalmacije i treba ga voditi čvrsta muška ruka.

Godinama ste u sportskom programu. Je li se promijenila vaša ljubav prema sportu i je li to i dalje muški svijet?

Obožavam sport otkad znam za sebe. Nažalost, zbog svoje građe tijela nisam se mogla baviti nekim sportom profesionalno. Ali zato sam uvijek bila vatrena navijačica i strastvena ljubiteljica sporta, nogometa u prvom redu. I naravno, Hajduka iznad svega, kao rođena Splićanka. Tu ljubav može razumjeti samo netko rođen ovdje i zaražen time od rođenja. Još kao mala skupljala sam sličice s europskih i svjetskih nogometnih mundijala, razmjenjivala ih s dječacima ispred zgrade. Bila sam neobična djevojčica u tom smislu. Zapravo više dječak nego djevojčica. Znam se našaliti i često reći da se Bog u zadnji čas predomislio pa odlučio da budem curica. Osim nogometa volim tenis, a posebno su mi zanimljivi sportski prijenosi gimnastike i plivanja. Polako se mijenjaju predodžbe o tome da je to svijet rezerviran isključivo za muškarce, jasno, proći će još možda i stoljeće prije nego što neka žena bude komentirala npr. nogometnu utakmicu, ali u odnosu na prije 30, 20 ili možda čak i 10 godina, stvari su se bitno pomaknule prema naprijed u odnosu na ulogu žene u sportskim novinarstvu.

Tko vam je najzgodniji od nogometaša? Kojim sportašima se iskreno divite, koje biste voljeli upoznati?

Ajoj! Sad će biti zafrkavanja kad kažem koji su mi najzgodniji. Ovako, od stranih definitivno Gerard Pique. Od domaćih ću nabrojiti trojicu: Marko Futacs, Ivo Grbić i Said Ahmed Said. Na to pitanje dat ću malo drukčiji odgovor. Najiskrenije se divim ljudima koji nisu sportaši, a napravili su mnogo za sport i sportaše. Ljudima koji su prvi imali hrabrosti stati na kraj nepravdama i nepravilnostima u hrvatskom sportu i nogometu. Za mene su istinski junaci ljudi iz udruge Naš Hajduk i Torcide, koji su mukotrpnom borbom uspjeli u izmjeni spornog Zakona o sportu. Ne divim se onima koji zarađuju milijune, već onima koji se bez kune čista srca bore za svoje ideale. I mislim da bi im se svi trebali diviti, bez obzira na to bili navijači Hajduka ili ne, jer je to bila borba svih onih koji još vjeruju u pravdu i poštenje.

Koliko je lakše ili teže televizijskoj novinarki kada je lijepa i zgodna, kad je, što bi se reklo, kamera voli? Je li vam to u karijeri odmoglo ili pomoglo?

Iskreno, puno je teže. Samo jedan mali primjer. Pogledajte što su mi napravili nakon Alke u Vukovaru. Nitko nije napisao ni riječi o tome koliko smo dobro i profesionalno moja ekipa iz sportskog programa i ja, na čelu sa Stjepanom Balogom, kolegom Borisom Jelavićem i svim ostalima, odradili taj izuzetno složen i zahtjevan zadatak. Nekom isfrustriranom zlobniku zasmetala je duljina moje haljine, koje je bila stilizirana kombinacija slavonske i sinjske nošnje u čast Vukovara i Sinja, pa su me razapeli na križ, obmanjujući i lažući javnost da sam razbjesnila Vukovarce. Kakvo je to novinarstvo? Sjediti ispred kompjutora i stvarati mišljenje o nekome ili nečemu na temelju anonimnih, ljubomornih i zlobnih komentara kojekakvih ljudi, a da na događaju uopće niste bili? To je isto kao da ja pišem o utakmici na kojoj nisam bila i ne znam joj rezultat. Je li to novinarstvo? Vrijeđanje, promoviranje mržnje i netrpeljivosti na temelju spolnih i rodnih obilježja nekoga?! Da su ti isti novinari koji su obmanuli domaću javnost bili u Vukovaru, onda bi čuli i vidjeli koliko smo samo ljubavi i pohvala primili od Vukovaraca, od pravih branitelja, od gospodina Krešimira Čolaka, glavnog inicijatora Alke u Vukovaru, čovjeka koji je srce ostavio Hrvatskoj i preživio pakao Manjače? Oni su mi čestitali od srca na tome što smo odradili. To je prava istina o Vukovaru. Vukovar je tih dana bio ljubav, radost i sreća, slavilo se tu noć nakon Alke do zore. A oni koje je 'pogodila' dužina moje haljine niti su bitni, niti su bili tamo, niti im treba dati medijskog prostora za iznošenje neistina i vlastitih frustracija.

Kojeg maminog savjeta se uvijek držite?

E, sad ste me baš uhvatili. Uglavnom, ne slušam niti sam ikad slušala majčine savjete. Ona jadna već 30 godina govori, a ja ne slušam. Jedan ipak jesam! Uvijek i iznad svega, neovisno o situaciji u kojoj se nađeš - budi čovjek.

Vaš ljubavni status: sretno slobodna ili sretno zaljubljena?

Ne volim o tome pričati pa ću samo kratko reći - sretno slobodna.

Vidite li se u braku?

Na pitanje o braku reći ću vam samo jedno. Vjerujem samo u ljubav i ništa drugo.

Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?

Na to ću se nadovezati. Da, vjerujem i u ljubav na prvi pogled. Kad te kao grom ošine, a ne znaš ni zašto ni kako. Jednostavno se dogodi.

Kako najradije provodite vrijeme sa svojom kćeri Chiarom?

Chiara i ja smo dvije super prijateljice iznad svega. Učim je da bude samostalna i neovisna, dajem joj slobodu. Nisam od onih mama koje od 0-24 bdiju nad djecom jer smatram da joj tako radim medvjeđu uslugu za daljnji život. Najčešće smo u šetnji prirodom, rivom. Bila je i na Poljudu nekoliko puta na snimaju sa mnom. Nemam radno vrijeme od 8 do 16 sati pa dijete kad radim vikendom ponekad povedem sobom na posao. Ona crta, piše na kompjutoru i sve joj je jako zanimljivo. Neki dan me pitala: 'Bi li možda mogla ići s tobom raditi, mama, umjesto da idem u vrtić?'

Vi ste od malena voljeli nogomet, što nju trenutno zanima?

Jako je zanima nogomet. Zna već sve igrače Hajduka, najdraži joj je Ante Erceg. Kaže: 'Mama, ja ću jednog dana biti predsjednica Hajduka.'

Jeste li ikad imali neko neugodno iskustvo, nekog obožavatelja koji je prelazio granicu dobrog ukusa?

Ma nisam nikad. Zaista, sve su to tako dragi i simpatični ljudi, žele se slikati, popričati o Hajduku i nogometu. Meni je baš gušt i zaista volim od srca popričati s običnim ljudima na ulici.

Kakva je Mirta privatno?

Joj, teško pitanje! Najteže je pričati o sebi. Imam mana i vrlina. Nadam se ipak više vrlina nego mana. Optimist sam iznad svega, vesela, a kažu da sam velika zafrkantica, živa, energična. Moja mama kaže da sam ponekad i preenergična, pravi horoskopski Strijelac. Ne robujem pravilima, hijerarhijama i autoritetima, što ponekad i nije dobro. Tvrdoglava sam, kad nešto zapnem, to mora biti tako i gotovo. Razmišljam prvo srcem pa tek onda glavom. Pa sad procijenite kakva sam.

Što vas osim Hajduka, nogometa i novinarstva veseli, opušta?

Ponovno sport. Radim individualne funkcionalne treninge s mladim i zaista sjajnim trenerom Dragom Horvatom. Velika podrška i savjetnik mi je i naš poznati kondicijski stručnjak i voditelj Kineziološke službe Hajduka, Mario Tomljanović. Divni su to ljudi i veliko im hvala na savjetima i radu sa mnom. Volim pročitati dobru knjigu. Uhvatila sam se kako zbog prevelike ovisnosti o internetu i mobitelu sve manje čitam. I sad sam počela navečer isključivati mobitel. Draže mi je večer provesti uz dobru knjigu, film, u igri s djetetom ili razgovoru s prijateljicom, nego u virtualnom, nerealnom svijetu. Odem trčati na Marjan, sad ću uskoro početi i plivati. Volim izaći s prijateljicama na večeru ili ručak. Mojih šest cura su mi kao moja druga obitelj i ne znam što bih bez njih.