Josip Antolić još od svojih najranijih dana zarazio se novinarstvom. Za vrijeme studija Fakulteta političkih znanosti počeo je raditi, najprije na radiju, u nekoliko lokalnih novina i na jednom portalu, a 2011. stigao je na RTL. Danas, deset godina kasnije, urednik je jedne od najvažnijih emisija na RTL-u. Osim poslovnih uspjeha, već šest godina živi bračnu sreću sa suprugom Majom Jambrović i sinom, a nakon silnog stresa na poslu najbolje će se opustiti putovanjem, igranjem nogometa ili sviranjem gitare.

Kada ste odlučili da se želite baviti novinarstvom i što vas je privuklo novinarstvu, još k tome istraživačkom?

Još kao klinac volio sam čitati, pisati, istraživati. Dandanas meni najbliži ljudi ne mogu vjerovati koliko 'naporan' mogu biti s bezbrojnim pitanjima, a sve to nekako je najkorisnije upravo u ovom poslu, pa mi se tamo negdje krajem srednje škole činilo najlogičnijim upisati novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Odmah sam, uz studij, počeo raditi, kratko na dvije radijske postaje, za nekoliko lokalnih listova, na jednom portalu i od 2011. na RTL-u. Kad se 2017. pokretao naš istraživački magazin 'Potraga', urednici su mi dali priliku i pozvali me u redakciju, tada kao reportera. Nisam dvojio, jer istraživačko je novinarstvo, po mom mišljenju, vrhunac naše profesije i na neki način bijeg od površnosti. Imati nekoliko dana, pa i tjedana, da istražiš jednu priču, jedan slučaj, da razgovaraš sa svim relevantnim sugovornicima, nastojiš potražiti baš sve odgovore - to je luksuz koji mnogi kolege novinari u Hrvatskoj, ne podcjenjujući pritom težak i ozbiljan posao koji rade, jednostavno nemaju.

Koliko se teško bilo probiti do 'Potrage', što je sve prethodilo tom poslu?

Sve, doslovno. Jer na RTL-u sam prošao baš svaku stepenicu. Godine 2011. došao sam na praksu, zaposlio se kao mladi novinar čiji su zadaci bili razna jednostavnija snimanja za starije kolege, priprema dnevnih planova… Ubrzo sam krenuo raditi za večernje vijesti s Tomom Jelinčićem, pa i poslijepodnevne, a onda sam dobio priliku raditi za središnju informativnu emisiju. Prvo jednostavnije priloge, a onda sve ozbiljnije i zahtjevnije. Ana Brdarić Boljat me, i zahvalan sam joj na tome, brzo gurnula i u prvi 'lajv'. U idućim godinama odradio sam stotine priloga i javljanja uživo za 'RTL Danas', 'Direkt' i 'Potragu' kao reporter. A onda mi je krajem 2018. glavna urednica Željka Marijanović ponudila ulogu urednika 'Potrage'. To je redakcija puna iskusnih, vrhunskih reportera, od kojih su neki tada imali staža koliko sam ja imao godina, i zato mi nije bilo svejedno. Postati urednikom u takvoj redakciji doživljavao sam od početka kao veliku odgovornost, ali istodobno i čast te priliku da radim sa sjajnim ljudima, ponajboljim novinarima u Hrvatskoj, i to na formatu koji je posljednjih godina postao prepoznatljiv u eteru, sve više gledan i citiran. Pristao sam i nisam požalio.

Je li teško biti istraživački novinar u Hrvatskoj s obzirom na silne afere u Lijepoj Našoj?

Da, često čujemo: 'Lako vama raditi 'Potragu' u Hrvatskoj.' Ne mislim da u drugim zemljama nema korupcije, kriminala, nevjerojatnih likova i priča, ali ovo što imamo mi, na ovim prostorima, doista bi trebalo nekako zaštititi kao nematerijalnu (ne)kulturnu baštinu… Od ovih zadnjih muljatora koji su našoj Marijani Čikić 'dijagnosticirali' gomilu bolesti koje zapravo nema, i to nekim smiješnim uređajem s interneta, pa nudili neke svoje tretmane, do onog, sada svima poznatog, Krešimira 'sram me koliko nemam' Žunića iz priče Danke Derifaj. Nekad, kad nam gledatelji pošalju priču, dojavu - jednostavno ne vjerujem da je to moguće. Onda odemo, snimimo, pa još malo svi u redakciji ne vjerujemo da se to događa, često se i valjamo od smijeha, a zapravo je to tužno. Ali, da, ne brinem se da će nam nedostajati tema...

Kako odlučite koje priče istražiti i snimiti, a koje ne?

Otprilike kao trijaža na hitnoj… Svakog nam dana, i na tomu im hvala, gledatelji mailom, pozivima i preko društvenih mreža pošalju desetke, pa i stotine priča, dojava, ideja. Mnoge su zanimljive, ali obraditi možemo samo neke, stoga ocjenjujemo koje su najhitnije, najvažnije, najveće. Nastojimo birati priče koje su relevantne i važne za što više gledatelja. No to ne znači da nećemo napraviti, primjerice, priču o slabovidnim mališanima koji ne dobivaju udžbenike jer smatramo da je i to itekako važna priča za svakog tko živi u Hrvatskoj i financira državu koja se prečesto ne snalazi, a mnogi se problemi doista ne riješe dok ih mediji ne objave. Često nam i kolege iz drugih redakcija, pa i kuća, šalju ideje jer su prekomplicirane za njihov format. Ne bježimo od zapetljanih, kompleksnih, dugih priča, a naš je zadatak istražiti ih, pojasniti, približiti gledateljima, ispričati.

Kakvi ste kad neka od priča negdje zapne zbog nečeg/nekog? Javi li se ogorčenost?

Dogodi se ponekad da odustanemo od neke priče… Najčešće jer ono zbog čega smo krenuli u nju ne možemo dokazati. S jedne strane, da, ponekad kad imaš osjećaj da se nešto stvarno dogodilo, a ne možeš to ispričati ljudima - javi se i ogorčenost. S druge strane, svjesni smo da su naše priče gledane, prenošene i da bi bilo kakva neprovjerena i netočna informacija mogla napraviti veliku štetu i onome na koga se odnosi, ali i novinarstvu općenito, rušeći povjerenje gledatelja. U našim je rukama, koliko god nekad nismo toga svjesni toga, moćan alat. Povjerenje se gradi godinama, a može se srušiti u trenu i zato nastojimo što odgovornije raditi svoj posao.

Nosite li svoj posao kući? Pretpostavljam da vam se vrlo često događa da se ne možete isključiti i izvan radnog vremena.

Da. To je razlika u odnosu na takozvani dnevni news. Ondje sve što imaš i znaš u nekom trenu moraš isporučiti i sljedeće jutro uglavnom krećeš iz početka. Naše se priče rade danima, pa i tjednima, pa i kod kuće razmišljamo o tome što još sve treba provjeriti, koga treba nazvati, što još trebamo istražiti. To je normalno, uvijek nastojiš što kvalitetnije odraditi posao, ali treba se znati i isključiti. Svatko ima neki svoj ispušni ventil. Nastojim s vremena na vrijeme uzeti dan ili dva od RTL-a. Tada ne pročitam nijednu vijest, ne gledam mail... Kad se vratim u normalan ritam, imam drukčiju, čišću perspektivu, jasnije vidim stvari.

Jeste li ikad poželjeli baviti se nečim manje stresnim?

Naravno, kad se mozak 'upali' od informacija, ideja, razmišljanja, preispitivanja i provjeravanja, zamislim se na nekoj pješčanoj plaži, kako prodajem cijeđene sokove ili iznajmljujem daske za surfanje. Ali to je uglavnom znak da mi treba godišnji. (smijeh) Kad napunim baterije i razbistrim misli, znam da je posao koji radimo ne samo zanimljiv, dinamičan, nego i koristan i važan za društvo u kojem živimo.

Kako uspijevate balansirati između poslovnog i privatnog života?

Ponekad je teško, ali nastojim se, ona dva dana kad nisam u Krapinskoj 45, isključiti što više mogu. Otići s obitelji u prirodu, dugu šetnju, pogledati neki film ili seriju, a odmara me i fizički rad, čišćenje i slaganje. (smijeh) No ne možeš se nikada potpuno isključiti. Novinarstvo je jednostavno takav posao. Kad te kolega ili izvor nazovu, ne možeš reći: 'Sorry, završilo je radno vrijeme.' Mi nemamo radno vrijeme, ali to smo izabrali i to volimo.

Osim novinarstva, u čemu još uživate?

Uživam u druženju s obitelji. Supruga je strastveni putoholičar, pa je i mene navukla na putovanja. Svake godine planirali smo barem jedno veliko: SAD, Japan, Vijetnam, Šri Lanka, Meksiko… Uživao sam i u tradicionalnom nedjeljnom nogometu s kolegama. A onda je korona sve to zaustavila, ali nadam se ne zadugo. Ponekad uzmem gitaru i odsviram nešto za svoj gušt.

Koliko često ste u Dalmaciji, iz koje ste podrijetlom, točnije po mami iz Pirovca?

Pirovac mi je oduvijek bio kao drugi dom. Godinama sam ondje provodio cijelo ljeto s bakom i djedom. Sad odem na nekoliko dana kad ulovim vremena. Uz Pirovac me vežu mnoge uspomene i uvijek je lijepo vratiti se u njega.