Te davne 1960. godine u Rimu je nastupio Zlatko Šimenc, sportaš koji je reprezentativni dres bivše Jugoslavije nosio i kao rukometaš, ali se puno više proslavio kao vaterpolist. Četiri godine kasnije, na Igrama u Tokiju, osvojio je olimpijsko srebro.

Iz te sportske obitelji, jer gospodin Zlatko oženio je Nevenku, koja je pak bila odbojkaška reprezentativka, do Olimpijskih igara stigao je i njihov sin Dubravko te je čak četiri puta bio olimpijac - u Seulu 1988. godine, s kapicom bivše države, a potom 1996. u Atlanti, 2000. u Sydneyju te 2004. u Ateni kao hrvatski reprezentativac. Iz Seula se vratio kući sa zlatom, a iz Atlante sa srebrom. No pamti i Igre iz Atene, jer tamo je nosio hrvatsku zastavu na otvaranju.

Ovog ljeta Šimence će na Igrama u Parizu zastupati Iva, Zlatkova i Nevenkina kći, odnosno Dubravkova sestra, koja zapravo spada u pionire hrvatskoga sinkroniziranog plivanja. Doduše, i ona je dugo bila u bazenu, jer pokraj oca i brata jednostavno bez 'vode' nije išlo.

'Kao sportska obitelj bili smo na svim utakmicama u Zagrebu, pratio se svaki sport. Posebice kada je brat bio na Olimpijskim igrama. Moji sportski počeci vežu se uz bazen na Savi, godinu dana nakon Univerzijade, odnosno 1988. Tada je pri vaterpolskom klubu Mladost organizirana sekcija sinkroniziranog plivanja, a pokrenule su je dvije studentice, Karmen Weber Damjanić i Ljiljana Špoljarić, a onda smo im se priključile i mi, cure s plivanja. Od tada sam ostala uz bazen, a na tu ljubav prema vodi utjecala je i vezanost uz oca, koji je u to vrijeme bio trener, ali i brata, koji je osvajao brojne medalje', prisjetila se danas 49-godišnja Iva Šimenc, inače diplomirana kineziologinja, danas profesorica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu, svojih početaka.

Uz dodatak da je, osim što je bila višestruka prvakinja u sinkroniziranom plivanju, 2000. godine osvojila Hrvatski kup u ženskom vaterpolu.

Paralelno s treniranjem, kada je 1993. godine održan prvi tečaj za suce, što je ujedno značilo da Hrvatska ima službeno natjecanje, Iva je polako ušla i u sudačke vode. U njima se očito vrhunski snalazi jer dogurati do Olimpijskih igara nije mala stvar.

Hrvatsko sinkronizirano plivanje nije na razini nogometa, ali ima svog suca na Igrama

Tim prije što sinkronizirano plivanje u Hrvatskoj nije na razini nogometa, rukometa, pa čak ni vaterpola… Ali, eto, ima svog predstavnika u ovom sportu, ali kao suca.

Inače, hrvatskih sudaca od samostalnosti na najvećem sportskom natjecanju, uključujući Igre u Parizu, bilo je točno 60. Od osam ove godine, petero je žena.

'Ne mogu reći da imamo puno klubova, niti da imamo idealne uvjete. Zapravo, upitno je i kako vani stoje s time. Naravno, u zemljama koje imaju veliku tradiciju sigurno nemaju problema s članstvom. Ali moram reći da u zadnje vrijeme postižemo dobre, pa čak i odlične rezultate. Bila sam prije nekoliko dana na Malti, na Europskom juniorskom prvenstvu, gdje je naša 'solistica' Mia Piri osvojila peto mjesto. Od 19 cura, 12 ih se plasiralo u finale, a Mia je bila peta. Reprezentacija funkcionira sve bolje. Imali smo odlične rezultate na mlađem juniorskom Europskom prvenstvu u Ateni. I to su samo rezultati unazad mjesec dana. Dakle - dižemo se. A koliko klubova imamo? U Zagrebu četiri, u Rijeci jedan, jedan u Splitu te jedan u Velikoj Gorici. U svakom klubu ima između 50 i 100 plivačica, što je zapravo i zadovoljavajući broj.'

Kako se razvijala vaša karijera?

'Što se mene tiče, od 2000. godine nalazim se na međunarodnoj listi sudaca. Međutim dugo sam godina sudila samo u Europi. No prije nekoliko godina krenula je Svjetska serija, odnosno Svjetski kup. I bude godišnje četiri, pet natjecanja po cijelom svijetu. Onda su Svjetski kup počeli organizirati i u Europi, pa sam i ja dobila priliku. Očito su me na tim natjecanjima zamijetili i drugi, oni izvan Europe. I pozvali su me na prvo Svjetsko prvenstvo. Vjerojatno su me po dobrim ocjenama zapazili suci višeg ranga, odnosno suci koji ocjenjuju nas suce.'

A što se ocjenjuje kod plivačica?

'Nije to baš jednostavno objasniti. Kao prvo, postoje kontrolori, točnije troje sudaca koji prate težinu elemenata. I ako je izvedeno sve što je navedeno u trenerskoj kartici uoči nastupa, ostaje težina s kartice. Ali ako nije, odnosno nije izveden neki element s kartice, onda se za taj element određuje kazna. Također, postoje tri kontrolora sinkronizacije, odnosno koliko su svi ti pokreti jednako izvedeni. Zatim postoji deset sudaca. Pet sudaca gleda umjetnički dojam, a drugih pet gleda izvedbu. Ovi koji gledaju izvedbu prate jesu li svi pokreti izvedeni, pa se prati na kojoj visini su noge izvan vode (op.a., dok su tijelo i glava pod vodom), koliki je izbačaj kada rade rukama ili nogama, je li ekstenzija dobra, ima li previše špricanja… Prate se i glazba i muzikalnost, na koji način su izvedene tranzicije između elemenata, fluidnost, pokrivenost bazena. I gleda se ukupni dojam, odnosno na koji način su prikazale koreografiju. Dakle i izraz lica je bitan - ako je koreografija npr. vesela, one moraju biti nasmijane. I sve to ide u ocjenu umjetničkog dojma. Pa neka mi sada netko kaže da to nije komplicirano.' (ha, ha)

Koje sve discipline postoje i u kojim kategorijama?

'Postoje 'solo', 'duet' i 'tim', odnosno ekipno, u čemu sudjeluje osam djevojaka. Postoje i olimpijske discipline, slobodni duet, tehnički duet, tehnički tim, slobodni tim i akrobatska rutina. 'Solo' nije olimpijska disciplina. Kod ovih tehničkih tima ili dueta postoje obavezni elementi koji su uklopljeni u koreografiju, a u akrobatskoj rutini moraju biti prikazani neki od sedam akrobatskih elemenata. Što se kategorija tiče, postoje kadetkinje, mlađe juniorke, juniorke i seniorke.'

Kako je vama osobno, s obzirom na to da u Hrvatskoj nemamo baš puno klubova, teško održavati 'formu'?

'Moram priznati da i nije teško jer imamo jako dobar sustav natjecanja u Hrvatskoj. Napravili smo skupina entuzijasta i ja dobru edukciju za nova pravila. Imamo gradska i državna natjecanja u svakoj kategoriji. Znači, to je također solidan broj natjecanja, plus kup-natjecanja, tako da u sezoni imam barem desetak natjecanja za suđenje. Također, kada reprezentacija putuje u inozemstvo, onda vodi i suca. To je podrška saveza, hvala im na tome. Osim toga, zovu me na jako puno natjecanja kao međunarodnog suca. Od velikih natjecanja bila sam već na tri Svjetska prvenstva, u Budimpešti, Fukuoki i Dohi, te sam sudila kvalifikacije za Olimpijske igre u Tokiju. Sudila sam i na Europskim, Panameričkim i Azijskim igrama. Na svim tim natjecanjima stječe se jako veliko iskustvo. A postala sam i članica tehničkog komiteta European Aquaticsa, odnosno bivše LEN-e. Tako da mislim da sam jako dobro upućena u sve, pa i najsitnije detalje ovog sporta.'

Treninzi traju i po osam sati

Nažalost, na Igrama nećete moći ocjenjivati i hrvatske predstavnike.

'Nema naših, ali moram pohvaliti Mateu Butorac jer je na Svjetskoj seriji proteklog vikenda osvojila odlično peto mjesto. Matea je bila odlična i na SP-u u Fukuoki. Naravno, ne mogu reći da na najvećim svjetskim natjecanjima osvajamo medalje, ali u svakom slučaju ulazimo u finala. Međutim i to je uspjeh, jer kod nas ne postoje sportski centri. Naime treninzi tih djevojaka traju i po osam sati, a njih je puno lakše organizirati, što postoji u inozemstvu, u sportskim centrima. Takav je kod nas bio zamišljen na Bjelolasici, ali znamo kako je završio. One sve tamo žive, treniraju, školuju se.'

Kažete, osam sati traju treninzi?

'Da, jer to obuhvaća plivački trening, i suhi trening, i balet, i koreografiju, i tehniku. Ovaj sport je izuzetno kompleksan. To su sve stvari koje se trebaju izvježbati.'

A treniraju li ronjenje? Koliko zadrže dah?

'Upravo nedavno, s novim pravilima, uveden je apnea-time, odnosno ne dozvoljava im se da budu predugo pod vodom. U koreografiji znaju biti i po minutu i pol pod vodom. Naravno, ne odjednom, nego pola od vremena koreografije. Doduše, to novo pravilo neće vrijediti već sada u Parizu, jer neke su kvalifikacije odrađene po starim pravilima. Ali ta se pravila već priznaju u mlađim kategorijama i ako se poštuje taj apnea-time, dobivaju bonus bodove, što se isplati natjecateljicama. A zašto su to uveli? Jer su treneri počeli raditi na izvedbama visoke težine. Naime trener prije izvedbe na trenerskoj kartici najavi sve elemente, a svi oni imaju težinu. I cure zbog toga provode puno vremena pod vodom, zbog čega su znale i padati u nesvijest.'

Djevojke znaju padati i u nesvijest u bazenu

Za vas kao suca to sigurno nije nimalo ugodna situacija?

'Imala sam već dva puta takvu situaciju. Razgovarala sam s trenericom te plivačice, a ona je imala problema s vratnom kralježnicom, što je također bio uzrok gubitku svijesti. A ako joj se to dogodi pod vodom, čovjek treba hitno reagirati, tako da je njezina trenerica dva puta skakala u vodu prije spasilačke službe. Istina je da djevojke brzo dođu sebi, ali nije nimalo ugodno gledati to.'

Imate li vi tremu prije izlaska na borilište, u smislu da ne zakinete nekoga za koju ocjenu?

'Iz nekog poštovanja prema svim kapljicama znoja i brojnim satima na bazenima plivačica i njihovih trenera zaista pokušavam biti na najvišem nivou. Naravno, i pokušavam biti što objektivnija, jer želim mirno spavati. Obično se jako dobro pripremim i izgledam opušteno, kao da nemam tremu. A zapravo je i nemam. Osim… Osim na zadnjem natjecanju u Dohi, kada sam kao tehnički kontrolor morala gledati cure koje maštaju o plasmanu na Olimpijske igre. A znate da su Igre kruna svega u sportu i natjecanje o kojem svi maštaju. Ali kvalifikacije su zahtjevne jer na njima odlučuješ tko će ići na Ol. I prije tog zadnjeg natjecanja uopće mi nije bilo svejedno i znala sam da mogu svojom pogrešnom odlukom uništiti nečiji san. Ali na kraju – tri smo kontrolora, naše su odluke zajedničke i sve cure koje su se kvalificirale na Olimpijske igre to su apsolutno i zaslužile.'

Iva je među samo deset sudaca na svijetu koji će suditi na ovim Igrama

Zaslužili ste očito i vi, na ponos cijele obitelji.

'Svi su sretni. Koliko je meni osobno drago zbog mog uspjeha, još sam bila sretnija kada sam mogla reći tati da idem na Olimpijske igre. On je stvarno presretan, baš kao što je i Dubravko jako ponosan. Ali s tatom je to posebna ljubav i povezanost. I bilo mi je posebno drago kada sam mu to mogla reći. Sretna je naravno i kći Bruna. Svi su znali da mi je to životni san i koliko je to teško. Jer zapravo iz cijelog svijeta na Igre ide samo deset sudaca, od toga samo četiri iz Europe. Tako da, uz neke jače sinkro zemlje te njihove uspjehe i ljude koji su uključeni u sport, nemam podršku na taj način. Ali uspjela sam se nametnuti svojim radom. Zato mi je to i bio san. Znala sam da sam blizu, ali do zadnjeg trenutka nisam bila sigurna. Jer bila sam svjesna koliko je to teško, a kada sam saznala, samo sam čekala sekundu da mogu javiti tati. Evo, i on me svakog dana pita kada putujem, kada su Igre… Stvarno je sretan.'

Možete li nam otkriti od kojih reprezentacija možemo očekivati najviše? Tko je u svjetskom vrhu?

'Kina, Japan, SAD, Kanada, Španjolska… Ukrajina. Iako im se sada nije kvalificirao tim, već samo 'duo'. Meksiko... Zadnjih godina sve najveće medalje osvajale su Ruskinje, ali njih sada nema. Sada su Kineskinje glavne favoritkinje.'

Ima i muškaraca u sinkroniziranom plivanju

Stalno govorimo o plivačicama, a postoje li sinkro plivači? Hoće li njih biti na Igrama u Parizu?

'Skoro ih je bilo. Ali, da, ima dečki u ovom sportu. I Hrvatska ima mix-duet. Evo, na Euru u Beogradu imali smo tu kombinaciju. Naš reprezentativac Adrian Gavelle je pola Hrvat, pola Francuz. S time da su ovo prve Olimpijske igre na kojima je dozvoljen i nastup jednog plivača u 'timu'. Bill May, 45-godišnjak, legenda američkog sinkro plivanja, bio je još donedavno u sastavu. Međutim, s obzirom na nova pravila i rotacije, ipak je pala odluka da ne bude dio 'tima'. U talijanskoj reprezentaciji blizu odlaska bio je Giorgio Minisini, ali i oni su donijeli odluku da ipak ne ide. No imamo i dečke koji mogu biti u mix-duetu ili kao dio tima.'

Vidimo da ste itekako dobro upućeni u zbivanja u ovom sportu. Ali zato i jeste češće u inozemstvu nego kod kuće u Zagrebu.

'Ha, ha... Više mogu izdržati pod vodom nego kod kuće. Šalim se, naravno. A da je putovanja puno, puno ih je. Bilo ih je i prije, ali zadnje dvije godine baš se intenziviralo. I zato i ovim putem zahvaljujem dekanu fakulteta na kojem radim što imaju razumijevanja. Naravno, kad god sam u Zagrebu, odradim svoje obaveze, nadoknadim ono što trebam, ali znam da su i na fakultetu ponosni na ovaj moj uspjeh', zadovoljno je završila Iva te brzo krenula pakirati stvari kako bi uhvatila koji dan na Jadranu prije nego što počne 'šou u Parizu'.