Bila je to vijest koja se očekivala, veliki Kiro Lazarov je s 42 godine na leđima odlučio otići u igračku mirovinu. Njegova objava izazvala je lavinu emocija kod rukometnih zaljubljenika koji su pratili njegov put. Godine se ne mogu zaustaviti, bilo je emotivnih odlazaka i prije Lazarova, bit će i nakon njega, ali na takve stvari sportski fanovi ne mogu se naviknuti. Uvijek ostaje neka praznina, a u slučaju čudesnog Makedonca ona će biti ogromna!

Utjeha je to što ćemo veličanstvenog ljevorukog šutera i dalje gledati na terenima, ali u drugačijoj ulozi, kao trenera i izbornika. Novi je to posao kojeg se uhvatio i prije igračkog kraja. Bila bi zaista šteta da se njegovo znanje ne iskoristi…

Prvi idol bio mu je legendarni Toni Kukoč

Rođen je 10. svibnja 1980. u gradiću Sveti Nikole (Makedonija), a njegovo sportsko putovanje počelo je na ulici, ali ne rukometom, nego košarkom. Lakše je tako bilo pronaći društvo, za košarku ih je bilo dovoljno i dvoje da bace partiju. Zato mu je prvi sportski uzor došao ispod obruča - i to iz Hrvatske.

'Moj prvi idol bio je legendarni Toni Kukoč. Poznato je da je nosio dres s brojem 7 tijekom svog nezaboravnog vremena u Chicago Bullsima, a broj 7 ostao je uz mene tijekom cijele moje karijere', ispričao je jednom prilikom Lazarov.

Otac ga je usmjerio u rukomet…

'Ako je košarka bila moja prva ljubav, rukomet je bio ljubav mog života. Tata je bio odličan rukometaš i sjećam se da sam često bio na njegovim treninzima. Bio sam najmlađi u skupini, ali meni je to bilo tako prirodno. Tako me je uhvatio rukomet', otkrio je makedonski rukometaš te se opet osvrnuo na 'sedmicu'.

'Prvo je došla odluka o odabiru broja. Kukoč je bio inspiracija, ali nije bio jedini. Moj prvi trener dok sam odrastao, Ilija Janev, također je nosio broj 7. Nekako sam mislio da ga moraju nositi svi ljevoruki, pa sam ostao pri tome.'

U karijeri je preuzimao odgovornost, posebno kada je bilo najteže, ali nije nikada smatrao da je predodređen za vođu…

'Od svojih Pelisterovih dana, kada sam imao 18 godina, pa tijekom više od dva desetljeća, imao sam vodeću ulogu, bez obzira u kojoj sam bio momčadi. Neki ljudi jure za time da vode cijeli svoj život, žele uzeti loptu i postići pogodak kad god je to potrebno. Treba biti hrabar te imati samopouzdanja i snage za donošenje važnih odluka. Za mene to prirodno dolazi. Nikad se nisam morao prisiljavati. Možda je to povezano s karakterom i disciplinom mojih roditelja, Blagoja i Milke.'

Roditelji su bili ključni za njegov uspjeh

Roditelji su imali veliku ulogu u njegovu životu, uvijek je to isticao…

'Majka i otac naučili su me poštovati druge i da nikada ne odustajem od svojih snova. Zato sam si dao jednostavnu mantru: postavi cilj i usredotoči se na njegovo postizanje. Otac je uvijek bio ključna osoba u mom životu. Želio je da se mog brata i mene disciplinirano odgaja. Vrlo rijetko mi je govorio da je ponosan na mene. Ali kad sam se prvi put preselio u Zagreb, mogao sam osjetiti tu emociju s njegove strane.'

Ovče Polje, Borec (Veles) i Pelister (Bitola) bili su njegovi makedonski klubovi, a zatim je stigao u hrvatsku metropolu. Za RK Zagreb je igrao u dva navrata (2000.-2002., 2007.-2010.).

'Zagreb je bio jedna od prijelomnica u mojoj karijeri. Tamo sam se susreo s ljudima koji su me oblikovali kao čovjeka i igrača kakav sam postao. Ljudima poput Zlatka Saračevića, jednog od mojih idola, i Line Červara, mojeg prvog stranog trenera. Tada sam shvatio što znači biti stranac u sportu. Uvijek sam živio s mišlju da je netko uložio u mene i da ima očekivanja koja ne želim upropastiti.'

Profesionalni sport nosi veliki pritisak, ali on se sjajno nosio s njime…

'Moja želja da nekome dokažem da je donio ispravnu odluku potpisom ugovora sa mnom nešto je zbog čega sam sve ove godine igrao rukomet na najvišoj razini. Trudim se, pod svaku cijenu, izbjegavati ljude s negativnom energijom. Želim biti okružen pozitivnim ljudima.'

Rukomet mu je puno dao, ali i uzeo neke stvari koje su nepovratno izgubljene. Otac je dvoje djece sa suprugom Ljubicom.

'Moram priznati da bih mogao i trebao biti bolji roditelj svojoj djeci, Blagojčeu i Lani. Zbog rukometa sam propustio rođendane i važne obiteljske događaje. To je život profesionalnog sportaša. Svoje izostanke vjerojatno pokušavam nadoknaditi tako što sam ja onaj 'dobar roditelj'. To ponekad izludi moju suprugu Ljubicu. Ona želi da se naša djeca odgajaju na pravi način.'

Zahvalan je što je našao takvu životnu suputnicu…

'Divim se Ljubici. Tijekom cijele moje karijere bila je supruga s najvećom podrškom koju je svaki igrač ikada mogao poželjeti unatoč tome što je najveća žrtva rukometa. Prolazila je kroz dobra i loša vremena više od 20 godina. Ona se pobrinula za našu obitelj. Jako sam joj zahvalan.'

Objasnio je da je istodobno bio u dva braka!

'Oženio sam se Ljubicom, ali osjećam da sam se nekako oženio i svojom reprezentacijom. To je kao veza. Kako smo tako dugo zajedno, kad smo daleko jedno od drugog, postajemo nesretni. Za mene je igranje za svoju zemlju svetinja, a kad si kapetan, taj osjećaj se dodatno povećava. Izvesti momčad na teren i pjevati himnu velika je stvar. Svaki put pucam od ponosa.'

Nažalost, iako je za reprezentaciju zabio više od 1700 golova i igrao na velikim natjecanjima, nikada nije uspio doći do medalje.

Između dva boravka u Zagrebu proveo je pet godina u Veszpremu (2002./10.), a zatim se okušao u Španjolskoj, Ciudad Realu (2010./11.), Atletico Madridu (2011./13.) i Barceloni (2013./17.). Tada si je ostvario san, zapravo dva.

'Trebalo mi je 15 godina da podignem trofej Lige prvaka. Čak 15 dugih godina čekanja. To je bio san. Igranje za Barcelonu bio je drugi. Barca je bila moj omiljeni klub dok sam odrastao, pa mi je igranje u crveno-plavim prugama bio jedan od mnogih snova koji su se ostvarili. Bilo je savršeno osvojiti Ligu prvaka noseći ovaj dres.'

Karijeru je završio u Francuskoj, Nantesu, u kojem je proveo zadnjih pet sezona…

'Francuska, zemlja prožeta rukometnom poviješću i koja je dominirala sportom u posljednjih 10 godina, pomogla je utjecati na moju karijeru i dala mi dodatne slojeve iskustva na kojima sam neizmjerno zahvalan', rekao je jednom.

Trenirali su ga veliki stručnjaci.

'Kakav ću ja biti trener, uvijek pitaju. Červar, Talant Dujšebajev, Xavier Pascual, svi su oni imali velik utjecaj na mene – ne samo kao igrača, već i kao čovjeka. Došli su s različitih mjesta, različitog su porijekla. Vrijeme je da sve stavim u mikser i da kreiram vlastiti model.'

Ne sumnjamo da će mu to i uspjeti...

Zanimljivosti o Kirilu Lazarovu:

• prvi je koji je zabio tisuću golova u Ligi prvaka, a i danas je rekorder po broju pogodaka u tome natjecanju – 1482 gola u 252 utakmice; u svim EHF natjecanjima zabio je 1596 golova (283 utakmice)
• osvojio je 17 nacionalnih prvenstava i 22 Kupa/Liga kupa u pet zemalja u kojima je igrao
• Liga kup s Nantesom 2022. bio mu je zadnji klupski trofej, a prvi su mu bili makedonsko prvenstvo i kup 1998. s Pelisterom
• rekorder je po broju podataka na nekom Svjetskom prvenstvu, godine 2009. zabio je 92, a domaćin natjecanja bila je Hrvatska; bio je i najbolji strijelac na SP-u 2017.
• osim što je dva puta bio prvi topnik SP-a, godine 2012. bio je najbolji golgeter, kao i na EP-u 2012. u Srbiji sa 61 golom
• za reprezentaciju je pogodio 1443 puta u 208 utakmica
• dva puta bio je najbolji strijelac Lige prvaka, 2006. u dresu Veszprema (85), i 2008., dok je bio član Zagreba (96), a tri puta bio je u najboljoj momčadi.