Oko nje u tom trenutku nije bilo drugih igračica, a Rapinoe se samo srušila i svima na stadionu Snapdragon zastao je dah. Utrčala je medicinska ekipa, došle su igračice obaju timova, ali bilo je jasno da igre za nju više nema. Htjeli su je odnijeti na nosilima, ali je odbila, sama je odšepala s travnjaka, praćena ovacijama više od 25 tisuća gledatelja koji su se okupili da bi pratili finale.

Ozljedom Ahilove tetive, koju je nekoliko dana kasnije operirala, okončana je velika karijera u kojoj je dva puta bila svjetska prvakinja, jednom i olimpijska, jednom i najbolja igračica na svijetu, najbolja i najefikasnija igračica Svjetskog prvenstva 2019., jednom prvakinja Francuske, a da nikad nije osvojila američko prvenstvo. Nije ni sada, jer je Gotham na kraju pobijedio 2:1. Zato je slavila kapetanica novih prvakinja, 39-godišnja Ali Krieger, inače velika prijateljica Rapinoe, kojoj je ovo finale također bilo zadnja utakmica u životu.

No ona ne bi bila ona kad i takvu nezgodu ne bi pretvorila u prasak kakvim je obilovala njezina nogometna karijera, a još više aktivističke akcije kakve je provodila cijeli život. Na konferenciji za novinare nakon utakmice i dijagnoze ispalila je: 'Nisam religiozna, a ovo je dokaz da Bog ne postoji', misleći na najgori mogući kraj karijere.

To što je potom uobičajeno zahvalila svima koji su joj pomogli da ima takvu karijeru malo je pomoglo, jer konzervativna Amerika obrušila se na nju svom snagom, uključujući pojedine senatore.

Predstavljala je ikonu u ženskom nogometu

I tako je bilo cijelog njezinog nogometnog života. Rapinoe nije najbolja nogometašica svih vremena čak ni u SAD-u, kamoli na svijetu, no otkako se pojavila, predstavljala je ikonu koja je za ženski nogomet i prava igračica učinila više nego itko prije nje. Zvuči krajnje nepravedno za druge igračice, recimo Brazilku Martu ili nekoliko drugih američkih reprezentativki, ali baš Rapinoe jako je zaslužna za to da mnogi uopće shvate koliko se dobar nogomet igra u ženskom svijetu.

Rođena je i odrasla u Kaliforniji, u velikoj obitelji u kojoj je bilo ukupno sedmero djece, uz dvoje iz prvog braka majke Denise. Otac Jim bio je građevinar, a majka je 36 godina radila kao konobarica u lokalnoj zalogajnici Jack's Grill. Kao mala je obožavala starijeg brata Briana, zbog kojeg se s tri godine počela igrati loptom, što je kasnije preraslo u treniranje nogometa. Nažalost, Brian je upao u probleme s drogom, prošao kroz nekoliko zatvora, a konačno se očistio tek kad je vidio sestrin uspjeh u nogometu.

Bavila se uspješno atletikom i košarkom

Dok se školovala, nije kao druge cure igrala za tim svoje srednje škole, nego za pravi klub, Elk Grove Pride iz Sacramenta, koji igra u trećoj američkoj ligi. No prve dvije godine bavila se i atletikom i košarkom, i to vrlo uspješno. Ipak, kad je ušla u nogometni svijet, sve se promijenilo. Odmah je primijećena, sve do imenovanja u najbolji tim američkog ženskog srednjoškolskog nogometa. A u Sacramentu joj nije bilo lako. Među suigračicama su joj bile sestra blizanka Rachael i kasnija sureprezentativka Stephanie Cox, a na svaki je trening i utakmicu putovala dva i pol sata iz Reddinga. No igrala je dobro.

Sa sestrom je upisala Sveučilište u Portlandu te su dobile punu stipendiju da bi igrale za tamošnji tim Portland Pilots. Tada joj je, u U19 reprezentaciji s kojom je osvojila svjetsku broncu 2004., počela i međunarodna karijera, ali je propustila prvu godinu studija. Kad je jednom zaigrala za sveučilište, s Pilotsima je bez poraza osvojila sveučilišno prvenstvo SAD-a, a Rapinoe je ušla u najbolji tim prvenstva. Nažalost, sljedeće godine bila je teško ozlijeđena, ali se nakon oporavka vratila još bolja.

'Zvuči čudno, ali ozljeda je bila najbolje što mi se dotad dogodilo, jer mi je dala drukčiju perspektivu. Prije toga sve je išlo kako je trebalo ići i nisam dovoljno cijenila ono što radim. Ozljeda me prizemljila na različite načine, a oporavak vas ojača i mentalno i fizički', rekla je jednom. Da je samo znala kako će joj jednog dana završiti karijera...

Zanimljiv početak profesionalne karijere

Početak profesionalne karijere Rapinoe poklopio se 2009. s osnivanjem prve američke ženske profesionalne lige Women's Professional Soccer (WPS), a na prvom draftu bila je drugi izbor i uzeli su je Chicago Red Starsi. Odmah je bila izabrana u All Star tim koji je igrao protiv tadašnjih švedskih prvakinja. No već nakon sljedeće sezone čikaška Crvena zvijezda (nema veze s beogradskom) odustala je od lige zbog financijskih problema i Rapinoe odlazi u Philadelphia Independence, da bi nakon samo četiri utakmice bila zamijenjena u MagicJack, klub s Floride, i to dok je igrala na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2011. Klub je dovela do trećeg mjesta u prvenstvu, ali su odlukom uprave lige zbog malverzacija izbačeni iz WPS-a. I ona i njene suigračice završile su kao slobodne igračice.

Nakon kratke epizode u Australiji i dvije utakmice u Sydney FC-ju, vratila se u SAD, i to u potencijalni supertim. Pridružila se kolegicama iz reprezentacije Hope Solo, Sydney Leroux, Alex Morgan i Stephanie Cox u klubu Seattle Sounders Women, a istodobno su se Amerikanke pripremale za Olimpijske igre 2012. Njena tadašnja trenerica Michelle French rekla je da je izrasla 'u jednu od najuzbudljivijih, najnepredvidljivijih, najkreativnijih igračica u ovom sportu'. Veličina imena koja su igrala u Seattleu privukla je i publiku, makar na njihov mali stadion kapaciteta 4500 gledatelja. Prosječna posjećenost bila im je četiri puta veća od najbližih pratiteljica. Nije to još čak ni u SAD-u bio ženski nogomet kakav danas puni velike stadione. Pa opet, titula nije stigla.

Za prvu klupsku titulu Rapinoe je morala preko Atlantika, u ženski tim Olympique Lyonnais, koji je dotad već osvojio šest uzastopnih titula francuskih prvakinja i jednom Ligu prvaka. Nije u svakoj utakmici bila u startnih 11, ali je dobro igrala i u prvenstvu i u Ligi prvaka, u kojoj su u finalu izgubili od Wolfsburga. U 28 nastupa zabila je osam puta. A plaća joj je, kao važnoj članici reprezentacije s olimpijskim zlatom, iznosila 11 tisuća eura mjesečno.

Sljedeća epizoda – koja je potrajala deset godina, do kraja karijere – opet ju je odvela u Seattle, ali drugi tim, Seattle Reign, klub koji danas nastupa kao OL Seattle Reign, jer ih je kupila grupacija koja ima isti onaj klub iz Lyona, u kojem je Rapinoe igrala u Europi. I tamo je donijela istinski preokret. U prvih deset utakmica sezone, bez nje, tim je zabilježio devet poraza i neriješen rezultat. Uz nju, reprezentativku Hope Solo i još neke promjene u postavi dogurali su do sedmog mjesta. Već sljedeće dvije sezone bile su prve u regularnom dijelu sezone, ali su izgubile oba finala, kao i ovogodišnje, pa Rapinoe nikad nije postala američka prvakinja. No zabilježila je cijeli niz pojedinačnih priznanja i počasti.

Ipak, uz sve igre i golove u klupskoj konkurenciji, ono gdje je Rapinoe najviše dala svakako je reprezentacija. Ženski nogomet se u SAD-u igra od malih nogu, a igranje za nacionalni tim - osim valjda među dobrim dijelom NBA igrača - važnije je od ičega. A kad su Amerikanke dobile priliku okušati se s kolegicama iz drugih zemalja i nametnule se kao najveća svjetska sila, sve je eksplodiralo.

Rapinoe je ostvarila sjajnu karijeru u reprezentaciji, premda s 203 utakmice i 63 gola daleko zaostaje za najboljima. Primjerice Kristine Lilly je na čelu svjetske ljestvice s 354 utakmice, a Rapinoe na toj listi zauzima tek 12. mjesto među Amerikankama i tek 24. na svjetskoj listi. Čudesne su to brojke, pogotovo u usporedbi s muškim rekordima. Recimo, svjetski rekorder Cristiano Ronaldo u ženskoj bi konkurenciji zauzimao tek 22. mjesto. Pritom muškarci igraju znatno više utakmica.

No valja reći da bi učinak Rapinoe sigurno bio značajno bolji da nije bilo ozljeda. Nakon debija 2006. protiv Irske, sljedeće dvije godine je propustila, što znači da nije išla na Svjetsko prvenstvo 2007., na kojem su Amerikanke osvojile broncu, te Olimpijske igre 2008., na kojima su bile prvakinje.

Svi su za nju čuli kad je počelo Svjetsko prvenstvo 2011.

Kad je došlo Svjetsko prvenstvo 2011., nogometni globus saznao je u punoj mjeri tko je ona. Još nije bila standardna starterica, ali kad je u utakmici protiv Kolumbije ušla u 50. minuti i praktički odmah postigla gol za vodstvo 2:0, odlučila je to proslaviti na poseban način: otrčala je do korner zastavice, uzela mikrofon namijenjen TV prijenosu i otpjevala 'Born in the USA' Brucea Springsteena. Nažalost, unatoč spektakularnim pobjedama protiv Brazila i Francuske, u finalu odigranom u Frankfurtu, pred skoro 50 tisuća ljudi, Amerikanke su izgubile od Japana na jedanaesterce.

Zato su već dogodine na Olimpijskim igrama u Londonu svi poludjeli za Rapinoe. Bilo je to njezino prvo veliko zlato s reprezentacijom i osveta Japanu za poraz u finalu Svjetskog prvenstva. Igralo se na Wembleyju, pred rekordnim brojem gledatelja neke ženske nogometne utakmice, a skupilo ih se točno 80.203. Uvrštena je u sve izbore najboljih igračica turnira kao najbolja asistentica, no ono o čemu su svi tada govorili dogodilo se u polufinalu protiv Kanade. Rapinoe je postala prva osoba, dakle i u muškoj i u ženskoj konkurenciji, koja je postigla zgoditak udarcem izravno iz kornera.

Na sličan način, pa i još uvjerljivije, Amerikanke su osvojile sljedeća dva Svjetska prvenstva, 2015. i 2019. U dobi od 34 godine Rapinoe je bila najstarija igračica koja je postigla gol u finalima svjetskih prvenstava (pobjeda nad Nizozemskom 2:0). Jasno, sigurno joj je puno važnije to da je bila najbolji strijelac turnira sa šest golova, i to uz polufinale propušteno zbog lakše ozljede. A na koncu je proglašena i najboljom igračicom prvenstva te su svi pričali o veteranki ružičaste kose. Do kraja reprezentativne (i općenito) karijere 'odradila' je broncu na onim koronavirusom obilježenim Olimpijskim igrama u Tokiju i potom se oprostila na za Amerikanke katastrofalnom ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Australiji i Novom Zelandu.

No onima koji nikad nisu gledali ženski nogomet, misleći (tragično pogrešno) da se u njemu nema što vidjeti, Rapinoe je ponajprije poznata po svojem aktivizmu na različitim poljima, od borbe za prava LGBT osoba, preko akcija za ujednačavanje plaća muških i ženskih sportaša, sve do solidariziranja (među prvima) s igračem američkog nogometa Colinom Kaepernickom, začetnikom klečanja tijekom izvođenja himne zbog položaja Afroamerikanaca i policijskog nasilja nad njima.

Prijetnje smrću i priznanje o svojoj seksualnosti

'Kao gej Amerikanka, znam dobro što znači gledati u zastavu pod kojom slobode nisu zaštićene. Vrlo je važno da bijelci podrže ljude druge boje kože. Ne trebamo voditi u toj borbi, ali podrška mora biti moćna', rekla je nakon što je prvi put 2016. kleknula uoči utakmice, što je kasnije postalo skoro norma. Tada je to bilo iznimka, a Kaepernick je izbačen iz lige. Rapinoe je uvijek smatrala da bi nastavio igrati samo da su ga najveći iz NFL-a, poput Toma Bradyja, tada podržali. Ona je to napravila i zauzvrat imala ogromne probleme, uključujući prijetnje smrću.

Iz 'ormara' je kao lezbijka izašla 2012. u velikom intervjuu za časopis Out, kazavši da je svojih seksualnih sklonosti svjesna još od prve godine fakulteta. Tijekom godine su njezine veze često bile medijska priča, prvo s australskom nogometašicom Sarah Walsh, pa s pjevačicom Serom Cahoone i košarkašicom Sue Bird, zvijezdom WNBA-e, s kojom i danas živi. Malo je tko učinio toliko puno da poraste svijest o problemima homoseksualnih sportašica i sportaša. Nije se libila ni sukoba s potencijalnim saveznicama, primjerice Martinom Navratilovom, jer Rapinoe smatra da bi trebalo dopustiti nastup transrodnim osobama, a teniska legenda se protivi tome.

Jasno, stalno je zbog svih tih akcija bila na udaru konzervativnih krugova, prejako ih je 'pljuskala' u lice, a onda se još jasno politički svrstala uz Demokratsku stranku na prošlim predsjedničkim izborima, na kojima je glavni cilj bila 'selidba' Donalda Trumpa iz Bijele kuće. Njemu se oduprla i odbijanjem dolaska u Bijelu kuću nakon osvajanja svjetske titule 2019., što je bio potez bez presedana i još jedna prilika za salve napada, opet i prijetnji, i to ne samo njoj, nego i članovima obitelji, pa i obitelji njezine partnerice.

Satisfakcija je došla kasnije, s druge strane: 2022. dobila je najviše odličje koje se u SAD-u dodjeljuje civilima, predsjedničku Medalju slobode, kojom ju je odlikovao predsjednik Joe Biden.

No nisu joj packe stizale samo od konzervativaca. Ni Američkom nogometnom savezu nije se sviđalo klečanje za vrijeme himne 2016., a pozivali su se na domoljublje. Nije im ostala dužna.

'Koristiti deklarativno domoljublje kao obranu od pravih razloga protesta prilično je kukavički', izjavila je i odmah najavila da vjerojatno više nikad neće pjevati himnu.

Tri godine kasnije opet je bila na čelu pokreta protiv vlastitog saveza, kao jedna od igračica koje su tužile krovnu nacionalnu organizaciju zbog nejednakosti u plaćama muške i ženske reprezentacije. U SAD-u je ta tematika posebno zanimljiva jer su uspjesi u dvije kategorije potpuno neusporedivi. Naravno, na strani nogometašica. Nakon trogodišnje pravne bitke, 2022. konačno su postigli dogovor i u toj zemlji danas su na jednak način plaćeni nastupi za reprezentaciju u muškoj i ženskoj kategoriji i za prijateljske i za službene utakmice. Rapinoe je svojim istupima možda bila ključna u toj borbi, a ona je proširena i globalno. U međuvremenu su slične sporazume postigle i nogometašice u Norveškoj, Novom Zelandu, Brazilu, Australiji, Engleskoj, Irskoj, Španjolskoj, Izraelu i Nizozemskoj.

'Veselim se i uistinu sam ponosna na to što će sljedeće generacije iskusiti pravdu i neće morati prolaziti kroz ono što smo mi prolazile', govorila je tada.

Koliko god je netko volio ili ne volio, Rapinoe i njezina generacija (ne samo američka, tu su i Brazilke, Španjolke, Njemice, Australke...) učinile su nemjerljivo puno za popularizaciju ženskog nogometa. Vidjelo se to na posljednjem Svjetskom prvenstvu, kad je praktički svaka utakmica u Australiji i Novom Zelandu odigrana pred punim stadionima i prenosila se širom svijeta. I svakako joj na tome treba odati priznanje, kao i na aktivizmu izvan terena, zalaganju za jednakost i ljudska prava.

Kako sama najavljuje, nogometna mirovina neće značiti njezin odlazak iz javnog života. Mnogi su joj predviđali i političku karijeru, no kaže da želi biti aktivistica, a ne političarka, te se zalagati za vrijednosti za koje se zalaže cijeli život. Očito ne želi kompromise koji su toliko nužni u politici. A buku je uvijek voljela stvarati.

'U prošlosti su mnoge sportašice, pa i u našoj generaciji, morale biti tihe i zahvalne na prilici. Rapinoe je donijela ideje kojima je to srušeno. Povijest je pokazala da žene poput nje mogu povesti ljude preko crte. Nije je briga za ono što drugi misle, ona je takva. I to je sloboda', rekla je svojedobno jedna od ranijih ženskih nogometnih zvijezda Julie Foudy, članica reprezentacije koja je SAD-u donijela prvu svjetsku titulu 1999.

Što god u budućnosti bude radila, sigurno nemojte očekivati šutnju od Megan Rapinoe.