Matija Frlić je bivši uspješan hrvatski judo reprezentativac, a nakon što je okončao karijeru posvetio se trenerskom poslu. No njegova priča posebna je po tome što je s obitelji odlučio uložiti novac u uređenje dvorane koju je dobio na korištenje od Grada Samobora.

U toj dvorani on i njegovi suradnici iz judo kluba Profectus rade i s djecom s teškoćama u razvoju, a želja im je motivirati sve sportske klubove u Hrvatskoj da u svoj rad uključe barem jednu skupinu djece s posebnim potrebama. To je njihova misija...

Frlić se judom počeo baviti u dobi od devet godina na nagovor prijatelja. I to je bila klasična 'ljubav na prvi pogled' iako je u počecima uz judo trenirao rukomet u lokalnom klubu RK Rudar.

Koliko je bio uspješan u judu, govori i podatak da je bio prvak Hrvatske u kategoriji mlađih kadeta, kadeta, juniora i seniora!

Na pitanje što ga je motiviralo da kao trener radi s djecom s teškoćama u razvoju, iskreno kaže za tportal:

'Osnovali smo naš klub u kojem sam glavni trener od njegova osnivanja te sam u tom periodu paralelno radio u Dječjem vrtiću Grigor Vitez kao odgojitelj. U skupini sam imao dječaka s teškoćama iz spektra autizma. Bio je izrazito motorički sposoban, ali u Samoboru nije imao priliku za upis na sportske aktivnosti. Odlučio sam pokrenuti program 'Judo za sve' u sklopu našeg kluba i pružiti priliku barem maloj skupini djece s teškoćama u razvoju da se bave organiziranom sportskom aktivnošću.'

Što ga danas čini sretnim u radu s djecom s teškoćama u razvoju?

'Njihova iskrenost, energija i zajedničko pomicanje granica na sportskim i životnim područjima.'

Kako vidite položaj juda u odnosu na druge borilačke sportove i kakav je odaziv djece općenito?

'Judo je otišao jako visoko u svim područjima na nacionalnoj, europskoj i svjetskoj razini. Olimpijski smo sport, sve smo bolje organizirani te rastemo iz godine u godinu. Taj rast posebno je vidljiv po novoosnovanim klubovima u Hrvatskoj te njihovoj brojnosti. Konkretno, u našem klubu trenira 400 djece, od toga 50 djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom.'

Je li judo zahtjevan sport za treniranje i zašto biste ga preporučili djeci ili, točnije, njihovim roditeljima?

'Judo je veoma zahtjevan sport, ali njegova posebna vrijednost je u tome što se može prilagoditi svakome i svi možemo jednako uživati u svemu što on pruža.'

Koji vam je bio cilj kad ste osnovali klub Profectus i koji vam je najveći izazov u cijelom tom ipak obiteljskom projektu?

'Iskreno, u samom početku glavni cilj mi je bio dovesti nekog od svojih sportaša do vrhunskog nivoa juda i to sam relativno brzo ostvario. Sada su ciljevi veći, aktivni smo na puno područja i u svima želimo izvrsnost. No najveći izazov je bio kako upisati svu djecu s teškoćama u razvoju u naše programe, a trenutno ih je 50 na listi čekanja.'

Poznato je to da ste vi i obitelj uložili dio novca u uređenje dvorane koju ste na korištenje dobili od Grada Samobora. Je li to bio riskantan potez?

'Tata je nastradao 1993. godine, kada se vraćao s posla iz Zagreba. Jedva je preživio i danas je 90 posto invalid. U to vrijeme dobio je dio odštete nakon dugog i mukotrpnog sudskog procesa. Tada smo već šest godina imali klub koji je postigao nevjerojatne uspjehe. Konkretno, 2017. Helena Vuković bila je svjetska, a Lara Cvjetko europska kadetska prvakinja. Zatim je Katarina Lucija Vuković završila sezonu kao svjetski kadetski broj jedan, pokrenuli smo program 'Judo za sve' itd. Ukratko, dvorana u kojoj smo dotad trenirali postala je premala. Moj tata, koji je ujedno predsjednik kluba, u suradnji s majkama naših članova s teškoćama te uz pomoć dobrih ljudi izborio se za adekvatno mjesto za našu dvoranu. Na korištenje smo dobili pola hangara na području bivše vojarne Taborec. Hangar je od svega imao dva zida, sve ostalo morali smo sami napraviti... Nikako nisam bio za ideju da krenemo s uređenjem zbog cijene cijelog tog projekta, ali tata je bio neumoran i nije se dao smesti... Nakon točno 106 dana teškog rada napravili smo ovo što imamo danas! Ogroman dio posla odradili smo svojim rukama, moja obitelj, prijatelji te oni koji su u procesu uređenja postali moji doživotni prijatelji. Danas smo jedna od najboljih judo dvorana u Hrvatskoj i veliko hvala Gradu Samoboru jer sve više prepoznaje kvalitetu našeg rada i podržava nas u našim projektima.'

Koja je vaša poruka za kraj? Poznato je to da vam je želja da svojim primjerom motivirate sve sportske klubove u Hrvatskoj tako da u svoj rad uključe barem jednu skupinu djece s teškoćama u razvoju.

'Svaki sport može se prilagoditi barem jednoj vrsti oštećenja te kada bi sportski klubovi otvorili svoja vrata, puno bi više djece živjelo ispunjenije i sretnije živote. Moje mi iskustvo govori da se u svakoj sredini mogu pronaći empatični ljudi koji su spremni i voljni svoje vrijeme posvetiti djeci s teškoćama u razvoju. Naš klub je otkad smo širom otvorili svoja vrata postao najinkluzivnije mjesto u gradu. Kod nas u dvorani zajedno treniraju djeca s teškoćama u razvoju s onom redovnog razvoja, dijelimo dvorane i prostore, asistiramo djeci s teškoćama u razvoju na treningu, zajedno putujemo, natječemo se i živimo život u kojem smo fokusirani na mogućnosti, a ne ograničenja. Kada sve ovo proživite na svojoj koži, poželite ovu radost podijeliti i s drugima, pa je to zapravo vodilja ove ideje.'