Prijateljstva i međuljudski odnosi funkcioniraju kao ciklusi. Baš kao i nogometne momčadi. Naravno, nogometna momčad nije monolitna, nepromjenjiva stvar. Hrvatska je, recimo, u posljednjih šest godina imala dvije velike momčadi, a uskoro će morati stvoriti i treću.

Otkako je preuzeo Hrvatsku, Zlatko Dalić odveo ju je do tri velika rezultata - finala nundijala u Rusiji, trećeg mjesta mundijala u Katru i finala Lige nacija u Nizozemskoj. Stvorio je paradoksalno kontradiktornu reprezentaciju; ona je igrala, što se tiče čistog estetskog dojma na terenu, ispod, ali je ostvarivala rezultate iznad svojih realnih dosega.

Na ta tri turnira Hrvatska je odigrala sedam utakmica u nokaut fazi; dvaput je prolazila nakon produžetaka, četiri puta nakon penala, jednom je izgubila u regularnih 90 minuta. Drugim riječima, dva srebra i bronca (iako je pomalo promašeno govoriti o medaljama na velikim natjecanjima jer, recimo, Euro nema utakmicu za treće mjesto i reprezentativni nogomet nikada nije davao važnost medaljama, ali to je tema za neki drugi tekst) bez jedne jedine pobjede u regularnom dijelu utakmice.

To samo na prvu djeluje kao kritika. Štoviše, to je, puno više od propagiranog zajedništva, definirajuća karakteristika Dalićeve Hrvatske.

Balansiranje na ivici oštrice

Ona se specijalizirala za kaotičnu narav nokaut turnira. U Rusiji je došla do finala iako u nokaut fazi u 90 minuta nije pobijedila ni u jednoj utakmici, a u Katru do polufinala nakon dva remija i raspucavanja. U Ligi nacija pak do finala nakon produžetaka u polufinalu. Vatreni su jednostavno imali ono nešto nemjerljivo što rješava utakmice nokaut faze – balansirane na ivici oštrice, s potencijalom da odu na bilo koju stranu u sekundi. Ono što svaka momčad svijeta želi, a teško postiže: X faktor koji odlučuje turnire.

Ali momčadi funkcioniraju kao ciklusi. Dalić je između Rusije i Katra uspio osvježiti reprezentaciju i zadržati njezin oštar natjecateljski karakter - činjenica da je s dvije tako različite reprezentacije na sličan način došao do rezultata na dva SP-a možda će ostati njegova najveća ostavština na klupi Vatrenih - ali sada je taj ciklus pri kraju.

Luka Modrić je najveći hrvatski igrač svih vremena - i jedan od najboljih veznih igrača u povijesti europskog nogometa - ali on više ne jednostavno ne može dominirati utakmicama kao što je mogao prije dvije, kamoli četiri ili šest godina. Ivan Perišić je na zalasku karijere, a iza njega je i teška ozljeda. Marcelo Brozović otišao je iz jedne od najjačih europskih liga u Saudijsku Arabiju. Oni koji su nekada donosili prevagu sada to više ne mogu napraviti, a kada tome dodamo lošije (ili u najmanju ruku nekonzistentnije) sezone igrača koji čine kičmu momčadi - Josipa Šutala, Lovre Majera, Marija Pašalića - neminovan je pad rezultata.

Dalić je preuzeo Hrvatsku u trenutku u kojem se borila za plasman na velika natjecanja, kada je slovila za talentiranu momčad prepunu elitnih igrača koja podbaci na svakom velikom natjecanju (od 1998. do 2018., samo su na Euru 2008. Vatreni bili na korak do velikog rezultata) i stvorio od nje reprezentaciju koja dolazi do samih završnica. To je već samo po sebi velik podvig.

Međutim taj ciklus je pri svom kraju. Martin Baturina je ogroman talent, ali bilo bi nerealno očekivati da će biti novi Modrić. Ante Budimir je često podcijenjen u našoj javnosti, ali teško da može replicirati sve što je Mario Mandžukić značio za reprezentaciju.

Hrvatska i dalje zapanjujućom konzistentnošću proizvodi talente svjetske klase - Joško Gvardiol najbolji je primjer toga. Ali za rezultat na velikim natjecanjima (da ne govorimo o opetovanom rezultatu) mora se poklopiti nevjerojatan broj varijabli, od bazena iz kojeg se crpi talent, preko onog teško definiranog X faktora ili 'pobjedničkog mentaliteta', sve do najobičnije sreće.

Ni u Katru nismo bili ništa bolji. Ni gori

Evo i primjera. Hrvatska, recimo, u Njemačkoj ne igra bitno lošije nego što je igrala u Katru. Na mundijalu je u grupi bila bolja od Kanade, ali nije ostavila nikakav dojam protiv Maroka i Belgije. Nakon toga je odigrala dvije prilično neuvjerljive utakmice u osmini finala i četvrtfinalu, koje je prošla na penale, i jednu objektivno lošu protiv Argentine u polufinalu.

Ali u Katru su ključni momenti odlazili na stranu Vatrenih (odbijanac za gol Brune Petkovića protiv Brazila, silni promašaji Romelua Lukakua u grupnoj fazi...), a ovdje jednostavno (barem zasad) nisu.

Naravno, nogometni diskurs, barem u široj javnosti, fokusiran je na rezultat, tako da ne treba brzati i otpisati Vatrene u Njemačkoj. Pobijede li Italiju, sve je moguće. Ne baš realno, ali moguće. Luđe stvari su se događale (sjetite se Portugala koji je 2016. pobijedio jednu (jednu!) utakmicu u 90 minuta i osvojio naslov). Pa ipak, ni potencijalno veliki rezultat na Euru neće promijeniti činjenicu da će Dalić nakon Njemačke, odluči li ostati, morati stvarati neke nove Vatrene.

Što nam, dakle, slijedi? Modriću će ovo gotovo sigurno biti zadnje veliko natjecanje, a približavamo se i vremenu u kojem ćemo se morati oprostiti od Brozovića, Domagoja Vide i Perišića. Andrej Kramarić na sljedećem mundijalu imat će 35, na sljedećem Euru 37 godina, a Mario Pašalić uskoro ulazi u tridesete.

Vrijeme je za strpljenje

Drugim riječima, Hrvatska će uskoro izgubiti jezgru svoje zlatne generacije; igrače koji bi kombinacijom kvalitete, iskustva i čiste snage volje mogli okrenuti utakmicu protiv najjačih reprezentacija svijeta. To su karakteristike koje ne padaju s neba, one se uče i bruse s vremenom. Modrić nije ništa napravio na četiri velika natjecanja prije nego što je odveo Hrvatsku u finale 2018.

Temelji su tu - Josip Stanišić odigrao je u Leverkusenu sezonu u kojoj je bio među najboljim bekovima Bundeslige i šire, Gvardiol je već sad sama elita, a zavidan talent pokazali su, između ostalih, Luka i Petar Sučić, Luka Vušković...

Dolazi vrijeme za novi ciklus. To znači da dolazi vrijeme u kojem će Hrvatska morati pokazati puno strpljenja prema svojoj reprezentaciji.