Serijal Silent Hill već desetljećima ima kultni status među ljubiteljima videoigara. Njegov stil, okruženja i atmosfera inspirirali su stotine igara te utemeljili standarde koji i danas plijene pažnju. Serijal je u rukama Konamija od prvog izašlog nastavka 1999. prošao kroz turbulentnu povijest, postigavši vrhunac s drugim nastavkom i završivši u dugotrajnoj potrazi za identitetom.

Katarza je kulminirala dolaskom nastavka na kojem je radio ni manje ni više nego kreator Metal Gear Solida Hideo Kojima, no on je, na razočaranje fanova oduševljenih demonstracijom PT, ugašen.

Tišina oko prikladno nazvanog Silent Hilla prekinuta je tijekom prvog ovogodišnjeg State of Playa, tijekom kojeg je Konami kratkom novom igrom Silent Hill: The Short Message vratio kakvu-takvu nadu u budućnost. Što je Silent Hill dovelo do ovoga, tko ga je stvorio i koliko odzvanja pop kulturom? Početak priče, kao i zlatno doba franšize, započinje Team Silentom, tvorcima Silent Hilla, konkurenta Resident Evilu koji je izašao na prvom PlayStationu.

Počeci Silent Hilla

Prvi Silent Hill objavljen je 22. veljače 1999. godine. Radilo se, dakle, o pokušaju Konamija da dosegne uspjeh Capcomove popularne igre Resident Evil. Zahvaljujući inovativnom dizajnu uspostavio je niz trajnih obilježja serijala stavivši 'običnu osobu' na mjesto glavnog lika - za razliku od Resident Evila, čiji su protagonisti redovito elitni agenti ili članovi specijalne policije.

Harry Mason, protagonist, na početku igre nakon prometne nesreće u automobilu budi se na periferiji grada Silent Hill. Njegove sedmogodišnje kćeri nema nigdje, a on se zaputi u grad ne bi li je pronašao.

Iza prvog se Silent Hilla nalazio tim okupljen iz drugih Konamijevih projekata pod imenom Team Silent. U to doba članovi su se smatrali neslavnom grupom koja 'propada zbog loših rezultata na drugim projektima'. Od igre se, tim rečeno, nije baš previše očekivalo, što je grupi ostavilo puno kreativne slobode i rezultiralo iskustvom koje izbjegava scenarij niskobudžetnih filmova te igračima nudi distorzivnu noćnu moru koja je zahvaljujući jedinstvenom stilu postala jednom od najutjecajnijih igara svih vremena.

Pored istaknutih članova Team Silenta, redatelja Keiichira Toyame i umjetničkog redatelja Masahira Ita (koji je dizajnirao i kultnog Pyramid Heada), činio ga je i Akira Yamaoka, a on je razvio autentičan zvučni dizajn. Zahvaljujući kombinaciji bizarnih audioefekata, melankolične glazbe i bučnih industrijskih pejzaža, njegov utjecaj postao je sinonimom za serijal - do te mjere da je sudjelovao na globalnoj turneji kao dio skupine koja je svirala glazbu iz igre.

Nedvojbeno najbolji dio dizajna bio je uključivanje zvuka pokvarenog radija koji emitira smetnje kad god su neprijatelji u blizini. To se smatralo genijalnom taktikom zastrašivanja i jedan od razloga za to što se igra smatra jednom od najstrašnijih ikada stvorenih. Igrači bi se bojali napada jednog od odvratnih čudovišta mnogo prije nego što se stvorenje uopće pojavilo. Mehanika je radila u skladnom tandemu s još jednom inovacijom - korištenjem magle za smanjenje vidnog polja igrača. Pored smanjivanja zahtjeva od tada ograničenog hardvera izvornog PlayStationa, pristup je također dobio pohvale zbog učinkovitog stvaranja opresivne atmosfere.

Nastavak uspjeha

Uspjeh Silent Hilla iznjedrio je nastavak. Silent Hill 2 izašao je 2001. te prati nedaće glavnog lika Jamesa Sunderlanda koji pokušava pronaći suprugu - nakon što mu je napisala pismo u kojem ga poziva da dođe na njihovo 'specijalno mjesto', unatoč tome što je godinama ranije umrla od neodređene bolesti. Premda su tadašnje recenzije uglavnom bile pozitivne, igra je najveći uspjeh postigla tek kasnije. Mnogi je i danas smatraju horor remek-djelom koje uvijek nalazi mjesto pri vrhu lista 'najboljih horor igara ikad'.

Donekle je jasno zašto ljudi vole ovaj surealni uradak - pun je snolikih prizora, uznemirujućeg sadržaja i razgovora koji zvuče kao da su pisani u bunilu. Priča je također pokupila hrpu pohvala zbog bavljenja temama poput žalosti za preminulima i obiteljskog nasilja, nečeg o čemu se u to vrijeme nisu radile videoigre. Još jedna stvar koja je ostavila velik utjecaj bio je glavni negativac Pyramid Head. Sve u svemu, igra je pokazala da ima potencijal stvoriti okruženje u kojem se mogu odvijati brojne nepovezane mučne priče, s obzirom na to da sam grad ima moć utjelovljenja strahova posjetitelja te izvlačenja njihovih mračnih tajni na površinu.

Jedna uobičajena zabluda o izvornoj priči Silent Hilla je da je grad inspiriran Centralijom u okrugu Columbia u Pennsylvaniji, no to nije točno. Ideja predstavljena u prvom filmu Silent Hill, kao dio atmosfere grada, snijeg je koji je padao tijekom prve igre kao pahuljice pepela iz podzemnih vatri na ugljen koje neprestano gore ispod ulica.

Premda je ova ideja priču o američkom gradu uspješno utkala u postojeću mitologiju prve igre (gdje ukleti grad fizički manifestira košmarne iluzije mučenog djeteta), ona je također izazvala zabunu među obožavateljima. Ova se kontroverza pogoršala kada su kasniji naslovi usvojili elemente zapleta filma umjesto tematike izvornih igara koje je razvio Team Silent.

Izdana su još dva nastavka, Silent Hill 3 iz 2003. i Silent Hill 4: The Room iz 2004. godine. Silent Hill 3 vratio je priču o Harryju Masonu i učinio njegovu spašenu kćer glavnim likom, postavši do tad jedinom igrom u serijalu koja ima ženski glavni lik. Silent Hill 4: The Room bio je eksperimentalni naslov u kojem je glavni lik zarobljen u svom stanu.

Premda se četvrti Silent Hill također susreo s uspjehom, tim je kasnije bio raspušten kad je Konami odlučio da će buduće igre prepustiti zapadnim studijima. Rezultat je bio ogroman niz za koji fanovi izvorne franšize smatraju da je inferioran u odnosu na prva četiri naslova.

Prvi od tih naslova bio je Silent Hill: Origins, izvorno ekskluziva za PSP izašla 2007. Igra je kritizirana zbog neuspjeha da doda bilo što novo zastarjeloj formuli Silent Hilla, kao i zbog dosadnog protagonista, ali je ipak dobila pozitivne ocjene. Objavljena je ubrzo nakon filma Silent Hill iz 2006. s Radhom Mitchell i Seanom Beanom u glavnim ulogama, a on se unatoč nekim kritikama smatra jednom od najboljih filmskih adaptacija videoigre do danas. U ovom trenutku, i s brojnim novim projektima u izradi, činilo se da je franšiza Silent Hill još uvijek na uzlaznoj putanji.

Međutim sljedećih nekoliko godina serija je brzo postala hrđavija od grada u kojem je smještena. Silent Hill: Homecoming iz 2008. donio je ukaljani grad na PS3 i Xbox te se općenito smatra jednim od najslabijih nastavaka u serijalu. Radnja je bila žestoko kritizirana jer je inspirirana splatter filmovima poput 'Hostela' te prikazuje sposobnog vojnog veterana kao središnji lik umjesto prosječnih protagonista iz drugih naslova.

Izdanje iz 2009. na Nintendo Wii Silent Hill: Shattered Memories prošlo je s boljim kritikama, prije svega zbog priče i inovativne uporabe kontrolera Wii kao telefona i svjetiljke. Glasovna gluma i vizualni elementi također su pohvaljeni dok su prigovori bili upućeni kratkoći i prejednostavnim zagonetkama.

Godina 2012. donijela je ni manje ni više nego četiri razočaravajuća izdanja. Nastavak filma Silent Hill: Revelations susreo se s negativnim kritikama i komercijalnim neuspjehom dok je Silent Hill HD Collection dobio hrpu žestokih protesta zbog tone bugova i grešaka, rezultatom Konamijevog gubljenja izvornog koda.

Dvije nove igre izdane te godine također nisu bile popularne među obožavateljima. Ne samo da je Silent Hill: Downpour bila prva igra koja nije prikazivala talente Akire Yamaoke, već je Silent Hill: Book of Memories potpuno odbacio format horora u trećem licu kako bi igračima predstavio tumaranje kroz tamnice RPG-ova. Nepotrebno je dodavati da nijedan naslov nije dobro sjeo igračima, doprinijevši Konamijevoj odluci da se prebaci na mobilne igre i pachinko mašine.

Unatoč ovoj neizvjesnosti, činilo se da će 2014. biti godina za pamćenje nakon što je izašao misteriozni besplatni demo naslov P.T., kasnije predstavljen kao interaktivni trailer za novi dio franšize. Silent Hills trebao je razviti zvjezdani tim Hidea Kojime i Guillerma Del Tora, uz glumačke talente Normana Reedusa i zastrašujuću art direkciju proslavljenog pisca horor mangi Junjija Ita.

Nažalost, kao što je dobro dokumentirano, projekt je otkazao Konami. Od tada su neki fanovi držali franšizu gotovo namjerno uvredljivom, s tim da je Silent Hill degradiran na epizodna pojavljivanja u drugim igrama kao što je Dead By Daylight ili je pretrpio neslavnu reinkarnaciju kao Silent Hill slot aparat.

Postoje i drugi spin-off mediji kojima se fanovi franšize mogu vratiti i uživati, kao što su Silent Hill: Play Novel iz 2001. i Silent Hill: The Arcade iz 2007. godine. Međutim konsenzus je da je P.T. bilo prvo izdanje Silent Hilla otkako je Team Silent raspušten koje bi moglo doseći visine svojih prethodnika. Fanovi i danas žale zbog njegovog otkazivanja.

Premda je vrlo teško prognozirati budućnost franšize, prvi znakovi povratka Silent Hilla su s nama. Konami je ovog tjedna, kao dio proslave 25. godišnjice izlaska prvog naslova, predstavio minijaturnu igru - demo vizije novog Silent Hilla pod imenom Silent Hill: The Short Message - igre koja posuđuje puno elemenata P.T.-ja i stavlja ga u modernizirano okruženje.

Kompanija je također najavila izdavanje remastera originalnog Silent Hilla 2, no sudeći prema ovome što smo vidjeli, najviše nam je zasmetala promjena izgleda glavnog lika Jamesa Sunderlanda u njegovu anemičnu, 'mladima prilagođenu' verziju. Sve ostalo, doduše, dosta podsjeća na original, pa ako već mijenjaju protagonista, nadamo se da će ostatak igre, uključujući zrele teme, ostati netaknut.