U vremenu u kojem hvalospjevi umreženom životu polako počinju nadjačavati čeznutljive tužaljke tehnofoba, granica između kritičkog korištenja i promišljanja kulturalnih artefakata i njihovog slijepog idealiziranja tanka je. U takvom nam je kontekstu potreban kontrapunkt - teorije, ideje i osobe koje prihvaćaju tehnološku stvarnost, ali uspijevaju ostati kritični prema onim dijelovima koje smatraju 'negativnim ostatkom' onoga što bih poopćeno mogao nazvati 'tehnološkom revolucijom'.

Jedna od takvih osoba svakako je američki računalni znanstvenik Jaron Lanier čija su promišljanja tehnologije ne samo britka i lucidna, već i uronjena u tematiku (Lanier je jedan od zaslužnih za Kinect, kontroler za Xbox 360).

Osim Laniera, britansko-američki autor Andrew Keen već je nekoliko godina u javnosti prepoznat kao jedan od najglasnijih kritičara interneta i novih medija koji tvrdi kako nam nominalna demokratičnost umreženog društva zapravo donosi diktaturu anonimnih amatera.

Svoja je razmišljanja ukoričio 2007. godine u knjizi 'Kult amatera: kako blogovi, MySpace, YouTube i ostali suvremeni mediji koje staraju korisnici uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednosti', a koja je u izdanju Frakture 2010. prevedena i na hrvatski.

Keenova se središnja premisa temelji na sumnji u nove medije kao generatore drukčijeg društvenog poretka. On usto pokušava demitologizirati ulogu interneta kao propagatora paradigmatskih promjena u društvu. Međutim, iako tvrdi da je u stalnoj interakciji s novim tehnologijama (njegov blog zbilja sadrži analize recentnih tehnoloških tema), autor na trenutke zapanjuje svojom neinformiranošću.

Duboko nerazumijevanje P2P filozofije

Keena zaokuplja ideja da, iako internetske krađe, odnosno piratstvo, nanose štetu i filmovima velikih studija, najveću štetu trpe filmovi s malim i srednje velikim budžetima. Krade se prihod koji treba vratiti uloženo i zbog toga nam trebaju zakonodavstvo i obrazovanje koji će omogućiti preživljavanje sljedeće generacije nezavisnih redatelja.

Duboko nerazumijevanje 'peer to peer' komunikacije koja proizlazi ne iz potrebe da se krade, već iz fenomenološke disproporcije blizine dobra koju omogućuje internet i njegove ekskluzivnosti koju cjenovno nameću korporacije, odlika je Keenovog promišljanja.

Previše će prostora biti posvećeno jednoobraznim i nekritičkim oplakivanjima američke filmske i glazbene industrije i njihovoj (pseudo) propasti, dok se važne teme unutar tog diskursa neće spominjati, poput aktualnog prijedloga američkog zakona SOPA, koji se kroz pokušaj kontroliranja piratstva opasno približava cenzuriranju svog sadržaja na Mreži.

Autoru za izrečene tvrdnje ozbiljno nedostaje argumenata. Primjerice, često će govoriti da Wikipedija nema uređivačku politiku i da je neprovjerljiva, što je apsolutna neistina. Wikipedija ima urednike koji provjeravaju objavljeni sadržaj, od kojih su neki tradicionalni stručnjaci, dok neki nisu, ali većina dužih članaka sadržavat će pregršt fusnota sa smjernicama za daljnje čitanje i istraživanje, kao i za provjeravanje izrečenih navoda.

Također, zaključak po kojem internetska demokratičnost, odnosno korisničko višeglasje stvara buku, no istovremeno i slijepo vjerovanje krivim informacijama nema nikakvog smisla.

Ukoliko smo uronjeni u medij koji 'proizvodi kakofoniju', ne možemo biti predmet namjernog 'krivog informiranja' od strane 'majmuna' (kako će ih Keen izrijekom nazvati) ili 'zlih amatera' koji objavljuju, uvjetno rečeno, lažne informacije. Naime, upravo zbog mrežne demokratičnosti moramo pažljivo birati informacije koje čitamo, gledamo i prihvaćamo.

Tiranija loših uradaka

Pitanje koje ostaje visjeti u zraku svakako je na koji način izloženost sve većoj količini informacija stvara sve veću podložnost njihovom djelovanju, ako su one, upravo zbog svoje dijalogičnosti, nužno provjerljive? U pluralnosti informacijskih izvora gubi se mogućnost slijepog vjerovanja jednom monolitnom proizvođaču sadržaja.

Keen vjeruje u postojanje tiranije loših uradaka na internetu, u globalnu amaterizaciju sadržaja koji Web 2.0 omogućava, a koji 'majmunizira' nas još više. Moderno izdavaštvo koje dopušta mladim i neafirmiranim autorima lakše objavljivanje i jeftinije naplaćivanje proznih uradaka Keen smatra nesretnim jer predstavlja taštinu amatera, 'nečitko smeće'.

Dostojevski mu je uzor tradicionalnog pisca koji jamči kvalitetom i biva pošteno naplaćen za svoj rad (u kontrastu s amaterima koji 'kradu' zaradu pravim piscima), zaboravljajući napomenuti da je upravo Dostojevski napisao 'Kockara' kako bi otplatio kockarske dugove te je neko vrijeme živio u velikom siromaštvu.

Keen ne debatira mnogo s novomedijskim autorima - spominje tek nekoliko onih s kojima se ne slaže, gotovo potpuno zaobilazeći tradiciju autora i teoretičara koji promišljaju 'umreženo društvo' već nekoliko desetljeća.

Jedan od njih svakako je Lev Manovich, koji će reći kako otprilike dva posto korisnika interneta pridonosi izvornim sadržajem. Čak i da je mali dio od tih dva posto 'koristan' sadržaj (tko god bio njegov arbitar), to su svejedno milijuni članaka, recenzija, blogova i promišljanja. Upravo taj neinstuticionalizirani sadržaj Keenu smeta naspram autoritativnog znanja koje na mreži postaje sekundarno.

Pitanje koje ostaje neodgovoreno je tko proizvodi to (dominantno) znanje i u koju svrhu, budući da televizijska kuća - koju on još uvijek vidi kao stup visoke kulture i informirane objektivnosti - ne može biti neutralna. Televizijski voditelj nastupa u ime kuće. Vijesti nisu vijesti pojedinaca, nego institucija, a one ne mogu imati mišljenje ni stajalište, pa time daju iluziju da predstavljaju apsolutnu istinu.

Narcisoidno stvaranje

Također, Keen tvrdi da je YouTube u suštini narcisoidan i amaterski servis koji ohrabruje preokupaciju nama samima. Postoji li ijedna vrsta stvaranja (umjetničkog i/li takozvanog 'amaterskog') koje nije narcisoidno? Nismo li i mi sami narcisi koji, dok pišu riječi na ekranu daju sebe na čitanje i gledanje? I ne očitava li se ta narcisoidnost najbolje u onim trenucima jakog svijetla kada doslovno možemo vidjeti sebe u ekranu kao refleksiju?

Ta metafora je metafora svakog stvaranja, a inzistiranje na tome da narcisoidni mogu biti samo oni koje su 'odobrile' neke institucija gotovo je totalitarna pretpostavka.

Keenovo nepovjerenje prema takozvanim 'amaterima' na trenutke je zastrašujuće. Ipak, među najvećim zabludama autora svakako spada uvjerenje kako stručnjaci i obrazovane elite predstavljaju čuvare naše kulture koji više ne odolijevaju napadima amatera koji bezobrazno dodiruju donedavno ekskluzivne prostore izabranih poslušnika.

Keen govori o kulturi, kao da je ona neko biće ili artefakt koji je moguće uništiti, zaboravljajući da je ona živi i promjenjivi entitet ovisan u vremenu i inkluzivan za sve sudionike. U takvoj konstelaciji, amatersko izdavaštvo neće uništiti klasično, ali može unijeti neke (dobrodošle) promjene, jednako kao što (u možda smjeloj analogiji) punk pokret nije uništio 'kulturu' ili klasičnu glazbu (već ju je eventualno oplemenio, ohrabrujući diskurs intertekstualnosti - dovoljno je uočiti dva primjera 'profanacije' klasične glazbe u obliku finske Apocalyptice ili domaćih 2Cellos i zaključiti da je klasična glazba samo profitirala 'amaterizacijom').

Novomedijski amater

Keen fanatično vjeruje u stručnjake poput novinara koji gube svoj posao zbog drskih amatera, na trenutke prve uzdižući do nerazumljivih visina, pogotovo ako uzmemo u kontekst kritičke, kulturalne i medijske teorije zadnjih tridesetak godina koje jasno demitologiziraju novinarsku objektivnost. Medijski mogul Rupert Murdoch i njegova konzervativni televizijski kanal Fox News možda je najbolji primjer novinarske ideologiziranosti i neobjektivnosti.

Spomenuta knjiga svakako može naljutiti, ali i potaknuti na razmišljanje, s obzirom da autor ipak u nekoliko slučajeva dobro pogađa moderne tehnološke preokupacije (primjerice, teme poput odgovornosti autora za objavljeni sadržaj i prijevare na internetu svakako su pertinentne za rasprave o tehnologiji). Utoliko je i pohvalna inicijativa izdavačkih kuća poput Frakture u održavanju koraka s modernim raspravama o novim medijima.

Čak i ako se te rasprave bave takozvanim amaterima o kojima, ironično, piše jedan - ništa više no - novomedijski amater.