Razgovor vam prenosimo u skraćenoj verziji. Izvornu, dužu, pročitajte na web-stranici Čuda prirode.

Što je skepticizam i što znači biti skeptik? Je li on rezerviran samo za znanstvenike?

Neki ljudi vjeruju da je skepticizam odbacivanje novih ideja, ili još gore, miješaju skeptike s cinicima te misle da su skeptici hrpa prgavih mrzovoljaca koji ne žele prihvatiti nijednu tvrdnju koja mijenja status quo. To je pogrešno. Skepticizam je privremeni pristup tvrdnjama. To je metoda, a ne stajalište. U idealnom slučaju, skeptici ne kreću u istraživanje sa stavom da je neki fenomen nestvaran ili neka tvrdnja lažna…

Moderni je skepticizam ugrađen u znanstvenu metodu, koja uključuje prikupljanje podataka za tumačenje prirodnih pojava. Tvrdnja postaje činjenica kada je potvrđena u tolikoj mjeri da može ponuditi privremeno objašnjenje. No sve činjenice u znanosti su privremene i mogu biti propitivane pa iz toga slijedi da je skepticizam metoda koja vodi do privremenog zaključka. Neke stvari, poput rašljarstva, ekstrasenzorne percepcije i kreacionizma, testirane su mnogo puta i nisu uspjele proći testove pa ih nakon toliko neuspjelih pokušaja možemo privremeno proglasiti netočnima.

Svjedoci smo velike količine pseudoznanosti u svijetu i u medijima, kao i činjenice da ima mnogo ljudi koji vjeruju u paranormalne fenomene, čuda, homeopatiju, bioenergiju, NLO... Je li to uzrokovano nedostatkom skepticizma? Jesu li ljudi danas dovoljno skeptični i kako prosječna osoba može razlikovati što je laž, a što istina, što je znanost, a što pseudoznanost?

Za razotkrivanje gluposti, tj. kao pomoć pri razlikovanju znanosti i pseudoznanosti preporučujem 10 pitanja koja morate postaviti prije nego što prihvatite neku tvrdnju.

1) Koliko je pouzdan izvor te tvrdnje?

Promotori pseudoznanosti često djeluju jako pouzdano, međutim kada se detaljnije promotre osobe i činjenice koje citiraju, vidi se da su one dosta iskrivljene, izvučene iz konteksta ili čak izmišljene.

2) Je li izvor često ponavljao slične tvrdnje?

Pseudoznanstvenici imaju naviku debelo zaobilaziti činjenice. 'Geolozi potopa' (kreacionisti koji vjeruju da je svijet star nekoliko tisuća godina) dosljedno pretjeruju u tvrdnjama koje nemaju nikakve veze s geologijom. Naravno, mnogi veliki ljudi često u razmišljanjima i idejama idu iznad trenutačnih činjenica i podataka u svojoj kreativnoj spekulaciji… No treba paziti na dosljednost u iskrivljavanju i ignoriranju podataka.

3) Jesu li tvrdnje provjerili drugi izvori?

Tipični pseudoznanstvenici iznose tvrdnje koje su potvrdili samo izvori koji podupiru i iznose iste ideje koje se podudaraju s vjerovanjem pseudoznanstvenika i tako čine zatvoreni krug. Moramo se zapitati, tko provjerava tvrdnje, te tko provjerava one koji tvrdnje provjeravaju.

4) Kako se tvrdnje podudaraju s onim što znamo o tome kako svijet funkcionira?

Nevjerojatne tvrdnje moraju biti sagledane u širem kontekstu da bi se vidjelo kako se uklapaju u sliku svijeta. Kada netko tvrdi da je egipatske piramide i Sfingu prije 10.000 sagradila neka nepoznata napredna rasa, on ne prezentira nikakav kontekst za tu ranu civilizaciju. Gdje su ostali artefakti te civilizacije? Gdje su njihova ostala djela, oruđa, alati, oružje, odjeća? Arheolozi jednostavno ne djeluju na ovakav način.

5) Je li netko pokušao opovrgnuti tu tvrdnju ili ima samo dokaze koji je podupiru?

Ovo je potvrda pristranosti, odnosno sklonosti prema pronalaženju isključivo podupirućih dokaza, te odbacivanju ili ignoriranju onih koji određenu tvrdnju opovrgavaju… Zbog toga je znanstvena metoda, koja zahtijeva provjeravanje, potvrđivanje i ponavljanje eksperimenata, tako kritična.

6) Je li većina dokaza usmjerena na zaključak da je tvrdnja onog koji je iznosi točna ili ukazuje na neku drugu?

Teorija evolucije, na primjer, potvrđena je na temelju velikog broja dokaza dobivenih iz mnoštva različitih izvora. Ni na jednom fosilu, ili bilo kojem biološkom ili paleontološkom dokazu ne piše slovima 'evolucija', no deseci tisuća fosila pričaju priču o razvoju života. Kreacionisti uvijek izbjegavaju ono što se ne podudara s njihovim tvrdnjama, a fokusiraju se na trivijalne anomalije ili na trenutačno neobjašnjene fenomene i procese u ranoj povijesti nastanka života.

7) Je li osoba iznijela neku tvrdnju nakon što je do nje došla uz pomoć istraživanja ili je prvo iznijela tvrdnju pa potom tražila način kako da je opravda?

Jasna razlika može se vidjeti između programa instituta SETI (Institut za potragu za izvanzemaljskom inteligencijom) i ufologa. Znanstvenici SETI-ja svoju potragu temelje na hipotezi da izvanzemaljci ne postoje i tragaju za konkretnim dokazima (umjetnim signalima iz svemira) prije nego što iznesu nevjerojatnu tvrdnju da nismo sami u svemiru. S druge strane, ufolozi počinju s pozitivnom hipotezom da izvanzemaljci postoje, a onda na svoje tvrdnje primijene istraživačku tehniku koja podupire hipotezu, kao što su hipnoza (hipnotičko otkrivanje izvanzemaljskih otmica), anegdote (bezbroj priča o viđenju tzv. NLO-a na nebu), teorije urote (vlade zataškavaju prisutnost izvanzemaljaca) te niskokvalitetnih fotografija navodnih NLO-a.

8) Iznosi li osoba objašnjenje za neki fenomen ili samo poriče trenutačno objašnjenje?

Ovo je klasična debatna strategija - kritiziraj svog oponenta, a ne iznosi svoje teze. Od kreacionista nikad nećemo dobiti bolje objašnjenje nastanka života od onog 'Bog je to učinio'.

9) Kad netko iznosi novu teoriju, treba vidjeti obuhvaća li ona i sve prijašnje fenomene koje je stara teorija pokrivala i objasnila?

Mnogi skeptici oko HIV/AIDS-a tvrde da životni stil uzrokuje AIDS. Ipak, njihova alternativna teorija ne objašnjava ni obuhvaća sve prikupljene podatke i slučajeve kao što to teorija HIV-a obuhvaća.

10) Podudaraju li se osobna uvjerenja i vjerovanja osobe koja iznosi neku tvrdnju?

Svi znanstvenici imaju svoja osobna ideološka, politička i društvena uvjerenja koja bi potencijalno mogla utjecati na njihovu interpretaciju znanstvenih podataka. Tijekom recenzija znanstvenih radova ta se uvjerenja obično iskorjenjuju ili se rad odbija.

I za kraj, voljeli bismo čuti Vaš komentar na situaciju koju imamo u našoj državi. Naime, na javnoj televiziji emitira se emisija pod nazivom 'Na rubu znanosti' koja se nalazi u znanstvenom programu. Međutim, nema pseudoznanstvene teme koja nije bila zastupljena u toj emisiji: od ufologije, astrologije, homeopatije, kreacionizma, hranjenja suncem, bioenergije i slično. Autor emisije promotor je pseudoznanosti na javnoj televiziji. Mislite li da takve emisije stvaraju štetu društvu u cjelini? Trebaju li takve emisije biti zabranjene za emitiranje u znanstveno-obrazovnom programu na javnoj televiziji? I treba li znanstvena zajednica reagirati na takve emisije?

Takve emisije čine mnogo štete zato što zbunjuju gledatelje koji imaju tendenciju da ono što vide na televiziji izjednačuju s onim što je istina. Ne mislim da bi emisija trebala biti zakonom zabranjena, jer svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali televizijske mreže trebaju čuti od znanstvenika i skeptika da je emisija koju prikazuju štetna i loša. Oni će poslušati gledatelje ako ih dovoljno piše televiziji, a posebno ako im pišu znanstvenici.