Prije ravno 55 godina, u prosincu 1968., s raketodroma Cape Canaveral na Floridi poletjela je raketa koja je nosila Apollo 8, osam mjeseci prije letjelice koja je ponijela prvu ljudsku posadu na Mjesec. No 'Osmica' je bila nešto drugo od ostalih iz programa Apollo, najviše zbog veličanstvene fotografije 'izlaska' Zemlje iznad Mjesečeve površine
U to vrijeme fotografija koju je snimio član posade Bill Anders bila je uistinu revolucionarna, zvali su je fotografijom stoljeća jer nikad nitko nije snimio rodnu nam planetu iz te perspektive.
Kad je nedavno umro zapovjednik misije Frank Borman, ponovo je oživjela priča o Apollu 8, slavnoj fotografiji i putovanju koje je ljude dovelo nikad bliže našem najbližem nebeskom tijelu.
U vrijeme kad je fotografija snimljena, njezin je utjecaj bio na razini nešto kasnijem slijetanju Neila Armstronga i Buzza Aldrina na Mjesec, možda čak i veći. Inače, Armstrong i Aldrin bili su članovi rezervne posade za Apollo 8, prateći njegov let sa Zemlje. Uz Bormana i Andersa, član posade bio je i Jim Lovell.
vezane vijesti
A kako je fotografija koju u NASA-i zovu Earthrise zapravo nastala? Mnogo godina smatralo se da je posada 'osmice' bila iznenađena prizorom Zemlje koji se ukazao pred njima dok su kružili oko Mjeseca. No, unatoč zauzetosti znanstvenim promatranjima i oprezu da sve na letu ide kako treba, znali su da će im se takva scena pojaviti pred prozorom. Pa opet, fotografiranje je bilo posljedica prilične improvizacije.
Povjesničar Robert Poole nedavno je u članku na znanstvenom portalu Conversations izložio detalje o nastanku fotografije koja je od nastanka simbol svemirskih istraživanja. Nakon ulaska u Mjesečevu orbitu, posada je zamalo propustila vidjeti Zemlju. Tek na četvrtom obilasku Mjeseca, kad se kapsula okrenula za 180 stupnjeva, primijetili su vlastitu planetu. Borman je kasnije priznao da ih je prizor iznenadio jer su bili prezauzeti promatranjem Mjeseca u prva tri kruga.
Inače, posade programa Apollo bile su opsežno pripremane baš za fotografiranje, jer je to bio najbolji način za dokumentiranje svega što je kasnije proučavano na zemlji. Obučeni su za rukovanje kamerama, koji film izabrati, kako naći najbolji kadar... Sve ono što je potrebno za kvalitetno snimanje. No, u NASA-i su se stalno vodile polemike na koje prizore bi se posada trebala fokusirati, šefovima je najvažnije bilo dobiti precizne snimke Mjesečeve geologije i potencijalnih mjesta za slijetanje.
S druge strane, direktor fotografskog odjela u američkoj svemirskoj agenciji Dick Underwood zalagao se da snime i Zemlju, i sa svojim timom je uvjeravao astronaute u ispravnost te želje. Izgleda da su u tome i uspjeli, jer je sam Boorman na posljednjoj konferenciji za novinare prije lansiranja rekao da se veseli 'dobrom pogledu na Zemlju s Mjeseca', a Lovell je jedva čekao priliku da vidi 'izlazak' i 'zalazak' Zemlje. Ipak, voditeljima misije snimanje Zemlje bilo je vrlo nisko na popisu prioriteta.
Dok su letjeli iznad Mjeseca, Anders je stajao uz bočni prozor, snimajući crno-bijelim filmom kratere, kad je odjednom ugledao Zemlju kako se diže iznad horizonta. 'Pogledajte, Zemlja izlazi!' doviknuo je suputnicima, i brzo okinuo izoštreni snimak Zemlje. Nakon toga on i Lovell krenuli su uzbuđeno raspravljati tko će uzeti kameru s kolor filmom, a Borman ih je smirivao.
Na koncu je i tu fotografiju, blago zamućenu i loše kadriranu, snimio Anders, stvarajući ono što se kasnije nazvalo 'Fotografijom stoljeća'. Nažalost, crno-bijela fotografija, mnogo bolja, dugo je ignorirana, jer je kolor uvijek bio atraktivniji, posebno za ovakav prizor. Nedavno je i ona kolorirana, pružajući uvid u to koliko je veličanstveno bilo ono što su astronauti vidjeli.
Kasnije su članovi posade podijelili svoje osjećaje pred tom fotografijom. Lovell je rekao da ga je to natjeralo na razmišljanje o usamljenosti dok su letjeli svemirom, i shvatio je 'što imamo na Zemlji'. Borman je također sve doživio vrlo emotivno: 'Ništa nismo rekli jedan drugom, ali smo možda imali istu misao – ovako nas Bog vidi'.
Očito, leteći oko Mjeseca posada je imala i neku vrstu vjerskog doživljaja, o čemu svjedoči i druga epizoda s tog leta, čitanje iz Knjige postanka na sam Božić 1968. NASA je posadi ostavila slobodu da sami izaberu što će reći u TV prijenosu iz Mjesečeve orbite. Borman je znao da to – s obzirom na to da su se javljali na Božić – mora biti nešto posebno. Osim toga, znali su da će taj prijenos gledati i slušati više ljudi nego ijedan prije toga. Za razliku od kasnije slavne rečenice Neila Armstronga, koja je bila isplanirana, nitko u agenciji nije znao što će Borman reći.
Dvije minute prije gubitka radio signala zbog odlaska letjelice iza Mjeseca, Anders je rekao u eter: 'Posada Apolla 8 ima poruku koju vam želimo poslati'. A onda je počeo čitati iz Knjige postanka: 'U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna. I reče Bog: Neka bude svjetlost! I bi svjetlost.'
Lovell i Borman su preuzeli od njega 'štafetu' i nastavili čitati, a zapovjednik misije sve je zaključio čestitkom: 'Sretan Božić i Bog blagoslovio svih vas na dobroj Zemlji'. Nakon toga signal je prekinut, a direktor leta Gene Kranz kasnije je rekao da su mu suze krenule niz obraze, jer je 'osjetio prisutnost stvoritelja'.
Jasno, čitanje iz Knjige postanka nije bilo puka improvizacija, nešto što je posadi palo na pamet u tom trenutku. Borman je sve pažljivo isplanirao, čak je angažirao i prijatelja Simona Bourgina koji je radio u vladinoj agenciji za informiraje. Ovaj je, pak, za savjet pitao novinara Joea Laitina, a na kraju lanca bila je novinarova supruga Christine. Navodno je mužu pokazala Stari zavjet i rekla: 'Zašto ne počnete na početku?'. Borman je bio oduševljen idejom.
