Indijski premijer Narendra Modi odmah se televizijski obratio naciji kako bi se pohvalio. Misiju Shakti proglasio je dosad neviđenim postignućem koje Indiju stavlja u rang svemirskih sila: SAD-a, Rusije i Kine. I satelit je, objasnio je Modi, također bio indijski, a cijela operacija trajala je tri minute.

Epski poduhvat za neke, indijski ASAT test novi je korak prema mogućem svemirskom ratovanju. Povećan je i rizik od ekološkog zagađenja Zemljine orbite. Naime, iza uništenog satelita ostale su krhotine koje sada lebde svemirom. Ti komadi mogu udariti i oštetiti druge svemirske letjelice.

U opasnosti su sateliti, ali i posada svemirske stanice

U opasnosti nisu samo skupocjeni sateliti nego i posada Međunarodne svemirske stanice u kojoj trenutno boravi šestero ljudi. ISS se nalazi otprilike 400 km iznad Zemlje, stotinjak kilometara iznad uništenog satelita. To je velika udaljenost no opasnost da neki ostaci dolutaju do svemirske stanice ipak postoji. To više što bi dva astronauta u petak trebala izaći iz stanice kako bi nadogradili baterije orbitirajućeg laboratorija.

Uništavanje svemirskih letjelica, namjerno ili slučajno, sa sobom nosi velike rizike. Svaki sudar u svemiru za sobom ostavlja oblak krhotina, pri čemu se svaki komad kreće brzinom većom od 25.000 km/h. A to je deset puta brže od metka ispaljenog iz pištolja.

Pri takvim brzinama čak i najmanja krhotina može onesposobiti pogođeni satelit. Udar aluminijske kugle velike poput lopte za softball imao bi učinak detonacije sedam kilograma eksploziva.

A to nije dobra vijest u vrijeme kad se svijet sve više oslanja na svemirsku infrastrukturu kako bi telefonirao, pristupao internetu, goristio lokacijske usluge i još mnogo toga što se sve više seli u svemir.

Strahuje se od efekta kaskadnih sudara

Strahuje se se Kesslerovog sindroma, nazvanog po NASA-inom astrofizičaru Donaldu J. Kessleru koji je prvi takav događaj opisao još 1978. Naime, jedan sudar u svemiru stvorio bi oblak ostataka koji bi doveli do drugih sudara, što bi pak generiralo još više krhotina i na kraju izazvalo efekt kaskadnih sudara.

Zemlja bi se tad mogla naći okružena ogromnom količinama svemirskog smeća koje se kreće tako velikim brzinama da bi bilo riskantno poduzimati bilo kakve korake sve dok se većina smeća ne smiri na vanjskim rubovima atmosfere, počne padati prema Zemlji i izgori na tom putu.

Obzirom da se oko Zemlje vrte tisuće satelita, kaskada bi mogla potrajati stotinama godina i pogoršavati se s vremenom. To bi se moglo spriječiti ili zaustaviti samo razvojem tehnologije koja bi te ostatke vaporizirala ili izbacila iz orbite.

Sudar ruskog i američkog satelita

I Kina je 2007. ispalila projektil koji je meteorološki satelit, težak 750 kilograma, pretvorio u oblak krhotina. U njemu se nalazi 2300 krhotina veličine loptica za golf i većih. Prati ih i 35.000 komadića ne većih od nokta, a oblak čini i oko 150.000 komadića sitnih čestica.

Svemirski otpad nastaje na razne načine. Svakim lansiranjem rakete stvori se nešto novog smeća, a mnogi sateliti starijih generacija svakog se časa mogu sudariti s drugim satelitima.

Takva nesreća dogodila se 10. veljače 2009. Deaktivirani ruski komunikacijski satelit udario je u američki komunikacijski satelit brzinom od 42.000 km/h. Sudar je stvorio tisuće komada novih ostataka, od kojih su mnogi još uvijek u orbiti.

Bilo je i većih zagađenja

Istini za volju, posljednji indijski test bio je daleko manje opasan od prethodnih orbitalnih zagađenja. Ovaj događaj zbio se petstotinjak kilometara bliže Zemljiod kineskog gađanja satelita ili sudara američkog i ruskog satelita. To znači da će krhotine brže ispasti iz orbite. Uostalom, indijski je satelit, vjerojatno Microsat-R, bio relativno malen u usporedbi s drugim svemirskim letjelicama, težak oko 700 kilograma.