No teorija prema kojoj se slijetanje na Mjesec nije nikad dogodilo već je režirano u američkoj pustinji (najvjerojatnije uz pomoć studija Walta Disneya te u režiji Stanleya Cubricka), a uzorci, snimke i TV prijenosi su lažirani, posebno se ističe kako po trudu koji je u nju uložen, tako i po broju pristaša i svojoj dugovječnosti. Istraživanja javnog mnijenja u SAD-u pokazala su da, ovisno o lokaciji, između šest i 28 posto Amerikanaca još uvijek ne vjeruje da je čovjek ikada kročio na Mjesec već misle da je čitav događaj insceniran kako bi SAD Sovjetima i svijetu pokazao tko je šef u svemiru ili pak kako bi političari državljanima uzimali goleme novce za tzv. svemirske projekte. U Rusiji se udio 'nevjernika' kreće oko 28 posto.

Na tu temu izdane su brojne knjige. Prvu s naslovom 'Nikada nismo bili na Mjesecu: Američka prijevara teška 30 milijardi dolara' napisao je Bill Kaysing 1974. Sociolozi ističu da su teorije zavjere stekle osobito veliku popularnost 1970-ih nakon poznate afere Watergate kada su američki građani izgubili povjerenje u političare, a kako to obično biva, važnu ulogu odigrali su i senzacionalistički mediji.

Neki od argumenata koje navode teoretičari zavjere mogu se naravno činiti logičnima. Tako primjerice stoji činjenica da se hladnoratovsko natjecanje nije odvijalo samo na gospodarskom, vojnom, kulturnom i sportskom planu, već i na znanstvenom, a rat često ne bira sredstva. No ova ideja i bez dublje analize pada već na kontradikciji sadržanoj u samoj svojoj temeljnoj pretpostavci. Naime, logično je postaviti pitanje zašto se u toj svemirskoj utrci i Rusi nisu poslužili istim trikovima ili zašto nisu jednostavno razotkrili američku prijevaru. Naime, već 1962. godine SSSR je imao tehnologiju kojom je mogao prilično dobro pratiti let raketa do Mjeseca. Također je apsurdno pretpostaviti da su američke vlasti mogle ušutkati oko 400.000 ljudi koji su radili na ovom projektu.

Malo podrobnija analiza pokazuje da ni drugi argumenti teoretičara urote nisu naročito čvrsti. Predstavljamo vam neke od njih kao i odgovore stručnjaka.

Argument 1: Tehnologija nije mogla biti dovoljno napredna za let na Mjesec

20. srpnja 1969. godine u četiri sata i 18 minuta poslijepodne po istočnom američkom vremenu lunarni modul Apollo 11 kojim je upravljao Neil Armstrong spustio se na Mjesec. Armstrong je izašao iz modula i postao prvi čovjek koji je nogom stupio u drugi svijet, na Mjesec.

Jedan od argumenata koji često navode pristaše ideje da je misija lažirana jest da Amerikanci nisu mogli u toliko kratkom roku razviti vrlo složenu tehnologiju potrebnu za obavljanje tako zahtjevne misije. No treba znati da ona nije razvijena u nekoliko mjeseci ili godina. Program Apollo utemeljen je 1961. govorom američkog predsjednika J. F. Kennedyja u Kongresu u kojem je izrazio nadu da će Amerika poslati čovjeka na Mjesec. Međutim, Amerikanci su raketnu tehnologiju počeli ozbiljno razvijati mnogo ranije, odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, a prije Apolla postojali su i programi Mercury od 1959. do 1963. te Gemini od 1962. do 1966. Njihov je cilj bio slanje prvih letjelica i ljudi u svemir te usavršavanje manevriranja, zaustavljanja, susreta modula, svemirskih šetnji i niza drugih tehnologija i vještina koje su bile ključne za kasnije slijetanje na Mjesec.

U sklopu programa Gemini obavljeno je čak 19 lansiranja, od kojih su neka bila ključna za program Apollo. Primjerice, u listopadu 1965. lansirani su Gemini 6 i Gemini 7 kojim je upravljao Frank Borman. U to vrijeme, Borman je držao rekord u prebivanju u svemiru - tamo je proveo oko dva tjedna. Geminiji su se uspješno sastali i povezali, čime je testiran manevar neophodan za slijetanje na Mjesec.

Gemini 10, lansiran 18. srpnja 1966. godine, sastao se s jednom raketom bez posade još uspješnije od Geminija 8, ali još uvijek ne savršeno. U misiji Gemini 12 Edwin E. Aldrin je 1966. obavio svemirsku šetnju koja je trajala pet i pol sati.

Nakon završetka programa Gemini 1966. godine, na scenu je stupio program Apollo koji je konačno kulminirao spuštanjem na Mjesec. Prva letjelica Apolla s posadom lansirana je 11. listopada 1968. Bio je to Apollo 7 kojim je zapovijedao Walter M. Schirre. Tijekom leta ispitani su sustavi vođenja i konstrukcije letjelice, kao i mogućnost raketnih motora da se ponovno uključe po komandi.

Apollo 8 izveo je manevar bez presedana. Tri astronauta dovela su ga do orbite Mjeseca. Prvi put u povijesti ljudi su bili dovoljno blizu Mjeseca da i detalje mogu vidjeti golim okom. Apollo 8 ostao je u Mjesečevoj orbiti oko šest dana, a Apollo 9 gotovo 10 dana, tijekom kojih je prvi put testiran i lunarni modul. Apollo 10 je ponovio pothvat Apolla 8 kada se, stigavši u orbitu, odvojio lunarni modul i ponio dvojicu astronauta Thomasa P. Stafforda i Eugena A. Cernana prema površini Mjeseca sve do visine od oko 15 kilometara. Sada je već sve bilo odrađeno, osim samog slijetanja.

6. srpnja 1969. lansiran je Apollo 11 s trojicom astronauta: Neilom Armstrongom, Edwinom E. Aldrinom i Michaelom Collinsom. Konačno je 20. srpnja 1969. godine Neil Armstrong sletio na Mjesec i zajedno s Aldrinom prošetao njegovom površinom. Tijekom izlaska iz modula izgovorio je povijesnu rečenicu: 'That's one small step for [a] man, one giant leap for mankind' (Ovo je mali korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo). Cijeli postupak na televizijskim ekranima pratile su stotine milijuna ljudi na Zemlji. Na Mjesecu su ukupno proveli 21 sat i 30 minuta.

Argument 2: Zašto se danas ne leti na Mjesec?

Neki teoretičari zavjera vole isticati činjenicu da se danas, kada je tehnologija promatranja i praćenja letjelica visoko razvijena, više ne šalju ljudske misije na Mjesec. No treba istaknuti da svemirske letjelice nisu Mjesec posjetile samo jednom. Ukupno je obavljeno čak šest spuštanja tijekom kojih su prikupljeni kilogrami stijena i Mjesečevog kamenja. Primjerice, Apollo 15 je 29. srpnja 1971. na Mjesec spustio lunarno vozilo koje je ondje proputovalo 28 kilometara.

Dakle, treba imati na umu da je u spomenutih šest spuštanja prikupljeno dovoljno kamenja za proučavanje na Zemlji, pa bi ponovni odlazak na Mjesec bio besmislen i preskup, osim ako ga ne želimo kolonizirati, što u ovom trenutku još uvijek nije moguće.

Argument 3: Uzorci s Mjeseca su lažirani

Kao što je Kolumbo sa sobom poveo nekoliko stotina starosjedilaca s Novog kontinenta nazad u Španjolsku kao dokaz da je bio tamo, astronauti su donijeli kamenje za koje je nedvojbeno utvrđeno da nije zemaljskog podrijetla. 'Mjesečevo kamenje je apsolutno jedinstveno i razlikuje se od zemaljskog u mnogim aspektima', rekao je dr. David McKay, glavni znanstvenik za istraživanje planeta u NASA-i.

Dr. Marc Norman, geolog sa Sveučilišta u Tasmaniji, objasnio je po čemu se kamenje s Mjeseca razlikuje od onog sa Zemlje. Mjesečevo kamenje, na primjer, ima mnogo manje vode zarobljene u svojoj kristalnoj strukturi, dok s druge strane tvari koje su česte na Zemlji, poput gline, uopće nema. Također, u kamenju s Mjeseca pronađene su čestice svježeg stakla koje su nastale prilikom eksplozivne vulkanske aktivnosti i tijekom udara meteorita prije tri milijarde godina.

Konačno, razliku između zemaljskog i Mjesečevog kamenja mogu golim okom vidjeti čak i laici. Primjerice, na snimkama Mjesečevog kamenja lako se mogu uočiti maleni krateri koji su posljedica udara sićušnih meteorita koji na tlo mogu pasti samo na tijelima bez atmosfere kakvo je Mjesec. Takav efekt ne može se postići čak ni umjetnim bombardiranjem u laboratorijima.

Ovo je kamenje ispitano u tisućama laboratorija diljem svijeta koji nisu imali razloga sudjelovati u prijevari. Također, postoje na stotine knjiga i radova na tu temu, od kojih niti jedan ne dovodi u sumnju njihovu autentičnost (slika desno prikazuje najveći, od 11,7 kilograma).

Argument 3: Problem zastave koja se njiše i fotografije bez zvijezda

U knjigama o uroti često se spominju snimke astronauta sa zastavom koja se savija i vijori iako na Mjesecu nema vjetra te pejzaža i modula na kojima u pozadini nema zvijezda.

Znanstvenici ističu da za lelujanje zastava na Mjesecu nije potreban vjetar. Naime, njegova je gravitacija znatno slabija nego Zemljina pa je svako kretanje koje joj prkosi lakše. Osim toga, budući da ondje nema atmosfere, nema ni otpora zraka koji bi zaustavio pokretanje zastave izazvano njezinim mahanjem ili zabijanjem u tlo. Drugim riječima, lepršanje zastave izazvano je jednostavnom inercijom.

Što se nedostatka zvijezda tiče, stručnjaci objašnjavaju kako su šetnje po Mjesecu obavljene za lunarnog dana kada su tlo i svi objekti bili obasjani snažnom svjetlošću Sunca. Kamere koje su pratile događaj bile su svojom ekspozicijom podešene za takve dnevne uvjete te nisu mogle zabilježiti male zvijezde na nebu čiji je sjaj bio zanemariv u odnosu na sjaj tla, astronauta ili modula. Ovaj argument može svatko sam testirati. Pokušajte uz jaku rasvjetu blica iz blizine fotografirati čovjeka pred zvjezdanim nebom, a potom potražite na fotografiji zvijezde u pozadini.

Znanstvenici su odavno odgovorili na ove i brojne druge argumente teoretičara zavjere, međutim čini se da je sklonost sumnji u autoritete često jača i od najmoćnije logike. Naravno, ne treba zanemariti ni činjenicu da je pseudoznanost vrlo unosan biznis. Kao što je glumac Tom Hanks rekao nakon snimanja filma Apollo 13: 'Živimo u društvu u kojem ne postoji zakon protiv zarađivanja novca promicanjem neznanja ili, u nekim slučajevima, gluposti.'

Članak je napravljen u suradnji s portalom Čuda prirode.