Obitelj Habsburg u 17. stoljeću jedna je od najmoćnijih, ako ne i najmoćnija obitelj na svijetu. Osim što dominiraju centralnom Europom vladaju i Španjolskom, a time i njezinim kolonijama. Njihov glavni geopolitički takmac je Francuska, a poglavito njezin kralj Luj XIV, poznat i kao Kralj Sunce. Rimsko-njemački car i ugarsko-hrvatski kralj Leopold Habsburški upravo u Francuskoj vidi svojeg najvećeg neprijatelja.

Perspektiva hrvatskih velikaša u 17. stoljeću bitno je drukčija od habsburške. Teritorij Kraljevine Hrvatske i Slavonije tijekom ratova s Osmanskim Carstvom sveden je na ono što je poznato pod nazivom „reliquiae reliquiarum“ (ostaci ostataka), a odlukama iz 1553. i 1578. kojima je uređena Vojna granica, dijelovi teritorija izuzeti su iz vlasti bana i sabora. S obzirom na to da su se hrvatski velikaši bili primorani braniti od konstantnih turskih prekograničnih upada, jasno je da iz njihove perspektive glavni neprijatelj nije bila Francuska, već Osmansko Carstvo.

Kada su habsburško-osmanske nesuglasice oko izbora novog kneza Erdelja eskalirale u novi rat 1663. godine, hrvatski velikaši vidjeli su priliku za oslobođenje teritorija koji su okupirali Osmanlije. U ratu se posebno iskazao hrvatski ban Nikola VII. Zrinski koji je 1664. spalio Sulejmanov most u Osijeku. Za taj čin španjolski je kralj Filip IV. Nikolu obdario redom Zlatnog runa, a francuski kralj Luj XIV. poslao mu je 10 000 talira te ga proglasio pair de France, odnosno francuskim plemićem. Iste godine habsburška vojska nanijela je težak poraz osmanskoj vojsci u bitci kod Szentgotthárda. Unatoč vojnim pobjedama Leopold Habsburški sklopio je izrazito nepovoljan mir s Osmanlijama u kojemu su Turci zadržali sve osvojeno u ratu. Mir u Vašvaru bio je povod za pokretanje protuhabsburške urote.

Nezadovoljno plemstvo u Hrvatskoj predvodio je ban Nikola Zrinski. S obzirom na to da je on preminuo 18. studenog 1664. u lovu na divljeg vepra, njegovu ulogu u uroti preuzeo je brat Petar IV. Zrinski. Ugarske urotnike predvodili su palatin Ferenc Wesselényi i ostrogonski nadbiskup György Lippay. Uroti se priključio i dvorski sudac Ferenc III. Nádasdy, štajerski plemić Erazmo Tattenbach te zet Petra Zrinskog, velikaš Ferenc Rákóczy. Urotnici su bili svjesni kako ne mogu sami ratovati protiv Habsburgovaca te su se obratili za pomoć francuskom kralju Luju XIV. Francuski je kralj odbijao dati veću i ozbiljniju pomoć urotnicima, ali je poticao urotu kako bi time vršio pritisak na Habsburgovce u trenucima kada se s njima sukobljavao oko pitanja španjolske baštine, a nakon što je potpisan ugovor kojim je razriješeno to pitanje, urotnici nisu mogli više računati na francusku pomoć.

Nakon što nije uspio pridobiti novog poljskog kralja i Mletačku Republiku na svoju stranu, Petar Zrinski poslao je 1670. izaslanstvo u Osmansko Carstvo. U zamjenu za vojnu pomoć u ustanku protiv Habsburgovaca, urotnici bi priznali osmansku vrhovnu vlast. U međuvremenu je Petar Zrinski počeo pripremati ustanak, a njega je trebao voditi polubrat njegove žene Ane Katarine - Fran Krsto Frankopan. Do bečkog su dvora već u rujnu 1668. počele dolaziti prve informacije o uroti, a dvije godine kasnije u Beču je već sve bilo poznato.

Nakon što su vidjeli da urota neće uspjeti, Zrinski i Frankopan odlučili su od kralja tražiti oprost. Kralj im je pismeno obećao sigurnost u slučaju njihova dolaska u Beč. Po dolasku u Beč uhićeni su, a kasnije premješteni u Bečko Novo Mjesto. Nakon suđenja pogubljeni su 30. travnja 1671. godine. Istog su dana pogubljeni dvorski sudac Ferenc Nádasdy i predstavnik ugarskih protestanata Franjo Bonis. Poslije je ubijen i Erazmo Tatenbach. Car Leopold okrivljenicima je oprostio sječu desne ruke, što je inače bila kazna za teške zločine. Tijela Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana pokopana su u crkvi sv. Mihajla u Bečkom Novom Mjestu, a njihove su posmrtne ostatke prenijeli u Zagrebačku prvostolnicu pripadnici Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja 1919. godine.