Uvodnoj rečenici romana potencijalno je u kolektivnom pamćenju mjesto uz rečenice poput 'Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor' ili 'Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam'. U književno je stvaralaštvo zakoračila 90-ih kao pjesnikinja, a trenutačno piše kratke priče, novele i romane. Studirala je književnost i živi u Seulu, u kojem je neko vrijeme podučavala kreativno pisanje.

Prva južnokorejska nobelovka

Široj svjetskoj publici poznato ime postaje osvojivši International Booker Prize 2016. godine. Vijest o Nobelovoj nagradi zatekla ju je u vrijeme večere sa sinom, a prva je južnokorejska nobelovka i osamnaesta žena koja ju je dobila. Veliki utjecaj na njezino stvaralaštvo imala je cjeloživotna uronjenost u korejsku književnost te je prestižnu nagradu posvetila kolegama (korejskim) književnicima.

U obrazloženju Švedske akademije istaknute su tematske i stilske karakteristike autoričina stvaralaštva kojima zadobiva etiketu inovatora suvremene (korejske i svjetske) proze. Iako pristajući čitati svjetsku književnost uvijek nužno pristajemo i na stanovitu ograničenost prijevoda, teme za kojim poseže Han kazuju o krhkosti ljudskog života i o univerzalnom iskustvu pretrpljene traume.

Hrvatskim je čitateljima, uz spomenuti roman 'Vegetarijanka', sačinjen od triju dijelova (Vegetarijanka, Mongolska pjega, Drveće u plamenu), dostupan i roman 'Ljudska djela'. Iako znatno različiti, zajednička im je karakteristika usmjerenost na prikaz (izmučenog) tijela, prikaz bolesti i naracija u drugom i trećem licu. Iako manje eksplicitne, teme koje također vežemo uz Han svakako su kritika patrijarhata te ustaljenih obiteljskih i društvenih uloga.

Romani 'Vegetarijanka' i 'Ljudska djela'

U romanu 'Vegetarijanka' pratimo Yeong-hye iz motrišta njezinih muža, šogora i sestre. Odluka o prestanku konzumacije mesa, čini se, okidač je neobičnog ponašanja same protagonistice. No nasilje koje potom nad njom vrše otac, muž, šogor, a zatim i liječnici dovode je do gotovo vegetativnog stanja. Han vješto rabi šutnju glavnih likova kao stilski minus-postupak kojim otvara prostor za upisivanje slojeva značenja.

Poglavlja u romanu 'Ljudska djela' svojevrsne su zasebne priče o različitim likovima u specifičnom povijesnom kontekstu, odnosno vremenu velikih studentskih prosvjeda u Gwangjuu 1980. godine. Iako, posebice nakon romana 'Vegetarijanka', začuđuje odabir historiografske metafikcije, navedeni okvir zbivanja pruža mogućnost refleksije ne samo nad historiografijom, nego i nad transformacijom sjećanja unutar specifične kolektivne svijesti. Opisi naslaganih tjelesa poginulih prosvjednika (Sutradan ujutro s dvjema si ženama iznio nekoliko najraspadnutijih tijela u dvorište iza zgrade. Novih leševa stizalo je toliko mnogo da za njih unutra više nije bilo mjesta.) s ciljem su prikaza brutalnosti državnog aparata. Pomnim leksičkim odabirima (leš, mrtvac, tijelo, mrtva osoba), a potom i fragmentacijom same naracije, čitatelj zadobiva brojne perspektive o spomenutom dijelu korejske povijesti.

O autoričinu stilu

Autoričin bismo stil opisali kao lapidaran, pripovijedanje kao staloženo, dijaloge kao šture. Dakle vješto se oslanja na praznine u komunikacijskom kanalu, stvarajući opći dojam melankolije, apatičnosti i usamljenosti. Titulu Nobelove laureatkinje Han između ostalog zadobiva zbog poetskog senzibiliteta koji inkorporira u već spomenute tematske silnice, naglašavajući posljedice nasilja i sjećanja na nasilje.

Zanimljivo je pritom da se poetizirani govor uvijek pojavljuje u kontekstu snova (Od nataloženih slojeva krikova i zavijanja nastala je ta izraslina. To je od mesa. Jela sam previše mesa.), dakle iracionalnog, ali i to da pravo na govor zadobivaju tjelesa ubijenih. Prizvuk poetskog postiže se ponavljanjem (Trčim, trčim kroz dolinu. / Zarola se i ja sam unutra, ona je unutra. / Moje krvave ruke. Moja krvava usta.), elidiranim rečenicama (Tamne šume. Nema ljudi. Šiljati listovi na drveću, izranjavano stopalo.), slikovitim prikazima mrtvih tjelesa koji su u kontrastu sa svakodnevnim dijalozima i zbivanjima te slikovitim, gotovo naturalističkim, prikazima krvi i ubojstva životinja.

Osim toga, zanimljivo je mjesto u autoričinu opusu i potiranje granice između ljudskog, animalnog i biljnog. Posebice je to vidljivo u motivu mongolske pjege na leđima Yeong-hye, kao svojevrsnog atavizma po kojem šogor potom oslikava floralne motive. Nasilje se u autoričinu opusu supojavljuje s primordijalnim. Ono postaje konstanta njezina stvaralaštva i jedino dovoljno živo da opstane. Uzimajući u obzir sve navedeno, o Han svakako možemo govoriti kao o autorici uz koju prišivamo pojam poetike nasilja. Zaključno, sagledamo li karakteristike njezina stvaralaštva u kontekstu svjetskih (ali i domaćih) trendova, postaje jasno da je riječ o spisateljici s izrazitom svijesti o književnim mnijenjima, no ono što je čini posebnom oduzimanje je očekivanog glasa – s ciljem da tišina progovori.