Misija Lunar Crater Remote Observation (LCROSS) udarila je 9. listopada 2009. u krater Cabeus nedaleko od južnog pola Zemljinog prirodnog satelita da bi istražila sastav tla očuvanog u vječnoj sjeni Sunca.

Gotovo svi svjetski mediji s velikim su zanimanjem pratili bombardiranje, no nažalost, njegov najspektakularniji dio - podizanje oblaka prašine izazvanog udarom – za promatrače sa Zemlje ostao je sakriven.

Ipak, rezultati misije vrlo su zanimljivi. Znanstvena analiza uzoraka koje je prikupila sonda Lunar Reconnaisance Orbiter (LRO), predstavljena u novom broju časopisa Science, otkriva da u njemu ima oko 5,6 posto zamrznute vode, što bi trebalo biti dovoljno za buduće misije ljudi, pa čak i za uspostavu baza na Mjesecu.

'To su značajne količine vode', rekao je Anthony Colaprete iz istraživačkog centra agencije Ames. 'Što je najvažnije, voda se ondje nalazi u obliku ledenih zrnaca. To je dobra vijest jer je led odličan izvor za obradu. Da izdvojite vodu iz tla, ne morate ga puno zagrijavati; treba ga samo dovesti na sobnu temperaturu. U toni materijala ima je nešto više od 5 posto, dakle oko 45 litara', objasnio je Colaprete.

Prošlogodišnja misija sastojala se od dviju letjelica. Prva je udarila u dno kratera koje se nalazi u vječnoj sjeni, tako da voda u njemu nije imala priliku ispariti, i napravila krater promjera oko 30 metara i dubok oko dva metra. Druga, LRO, letjela je za njom analizirajući sastav oblaka prašine koja se podigla na visinu od oko 700 metara. Instrumenti su otkrili da oko 20 posto uzoraka čine nestabilni spojevi poput metana, amonijaka, vodika, ugljikova dioksida i ugljikova monoksida. Također su zabilježili relativno velike količine metala poput natrija, žive i, što je sve iznenadilo, srebra.

Pronađene tvari otkrivaju podrijetlo Mjesečeva tla, tzv. regolita, te kako je on stigao do polova.

Voditelj istraživanja, planetarni geolog Peter Schultz kaže da su pronađene nestabilne kemikalije stigle na Mjesec na kometima, asteroidima i meteoridima koji su milijardama godina udarali u njegovu površinu. Manji udari i Sunčeve zrake kasnije su oslobađali kemikalije i davali im energiju kojom su se selili sve dok nisu stigli do polova gdje su ostali zarobljeni u hladnim sjenama kratera.

'Ovo mjesto je svojevrsna riznica elemenata i spojeva koji su ispušteni širom Mjeseca da bi se nakupili u ledenoj sjenovitoj kanti', objasnio je Schultz.

Autor studije kaže da srebro nije pronađeno u tako velikim količinama da bi opravdalo uspostavljanje rudnika, no ističe da drevni sastav Mjesečeva tla krije mnoge tajne povijesti Zemlje, Sunčeva sustava, čak i naše galaksije.