S IQ-om 169, tridesetšestogodišnji je matematičar nadmašio čak i Alberta Einsteina i Stephena Hawkinga čija se inteligencija procjenjuje na između 160 i 170. Već s četiri godine sam je naučio množiti, a na Matematičkoj olimpijadi u Hong Kongu 1994. godine osvojio je brončanu medalju. Njegov gimnazijski profesor matematike Ratko Višak smatra ga svojim najboljim učenikom u 20-godišnjoj karijeri. Diplomirao je 2001. s prosječnom ocjenom 4,24, a sve ispite za doktorsku disertaciju položio je s prosječnom ocjenom 4,67. Uskoro bi trebao doktorirati.

No čini se da na Ekonomskom fakultetu nisu impresionirani ni njegovim sposobnostima ni navedenim postignućima. Naime, prema izvještaju stručnog povjerenstva iz siječnja 2011, Ivec nije bio dovoljno dobar za suradničko mjesto asistenta na Katedri za matematiku Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Iako u izvještaju stoji da je bio jedan od kandidata 'koji su se posebno izdvojili', Ivec na natječaju nije dobio mjesto, uz obrazloženje kako povjerenstvo vjeruje da će dobiti priliku nastaviti stručno i znanstveno usavršavanje na Matematičkom odsjeku PMF–a.

No u ovoj priči možda je još dubiozniji ishod natječaja za drugo mjesto asistenta, u polju ekonomije na istoj Katedri. Posao je dobila Margareta Gardijan za koju stoji da 'ima objavljen jedan stručni rad: Internetski alati za vrednovanje i trgovanje opcijama i njihova usporedba s akademskim modelima (RIF 3/2010, 108-117)'. Međutim, u izvješću se prešućuje da je rad napisan u koautorstvu.

Kritičari akademske prakse u Hrvatskoj mogli bi doći u napast da ovakvu odluku objasne činjenicom da je jedan od tri koautora Gardijan bio prof. dr. Boško Šego, treći član stručnog povjerenstva (pogledajte link). Također je zanimljivo da se navedeni rad vodi pod tri projekta, a jedan od njih je 'Modeli i metode operacijskih istraživanja u ekonomici i poslovnom odlučivanju', prof. dr. Luke Neralića, drugog člana povjerenstva (pogledajte link). Drugim riječima, moglo bi se zaključiti da su članovi povjerenstva otprije poznavali odabranu kandidatkinju i postaviti pitanje je li to na neki način utjecalo na njihove odluke.

Ovdje treba napomenuti kako nema sumnje da su kandidati koji su primljeni - Margareta Gardijan i Vedran Kojić - imali sve potrebne kvalifikacije za otvorena mjesta. Ne treba osporavati ni kvalifikacije ni odabir povjerenstva, međutim, neizbježno se nameće pitanje zašto njegovi članovi nisu transparentno priznali da Gardijan nije autorica spomenutog rada, već tek jedna od troje suautora. Naime, poznato je da se zasluge za takve radove dijele među svim znanstvenicima koji su radili na njemu. Također se može postaviti pitanje koji je smisao obrazloženja povjerenstva prema kojem će i Ivec i Stjepanović dobiti priliku nastaviti stručno i znanstveno usavršavanje na PMF-u, odnosno Ekonomskom fakultetu kad je jasno da njegovi članovi niti mogu niti imaju pravo tako nešto obećavati.

Budući da posljednjih godina neke krugove naše akademske zajednice, među kojima i Ekonomski fakultet u Zagrebu, potresaju korupcijski skandali jesno je da je bolje biti preoprezan nego neoprezan. Netransparentan i neuobičajen način djelovanja uvijek neizbježno potiče poznate dvojbe - pobjeđuju li uvijek na našim natječajima uistinu oni najsposobniji i najuspješniji, a ako ne, tko to i u čijem interesu, umjesto da se grabi za njima, odlučuje da bi oni svoju sreću trebali tražiti negdje drugdje.