Zašto je to važno? Već desetljećima svjedoci smo eksponencijalnog ubrzanja tehnologije, što nas je od računala veličine sobe dovelo do sumanuto moćnih uređaja koje nosimo u džepu.

Taj je napredak ovisio o tome koliko silicijskih tranzistora možemo nagurati na čip. Čim više, tim bolje.

Od osvita informatičkog doba gustoća se tranzistora udvostručavala otprilike svakih 18 mjeseci. Posljedica tog dugog marša minijaturizacije su sve manji, moćniji i jeftiniji uređaji.

No kraljevanje silicija moglo bi biti pri kraju, zato što je stalno povećavanje broja tranzistora po jedinici površine postaje sve zahtjevnijom i skupljom zadaćom, kojoj pritom pada i učinkovitost. A i doći ćemo do granica fizički mogućeg, prije ili kasnije.

Jedno od rješenja tog problema su ugljikove nanocijevi, dugi nizovi atoma ugljika tisuće puta tanje od vlasi ljudske kose. Potencijalno, mogu trošiti manje energije i osigurati za red veličine bolje performanse od silicija.

Ni one nisu savršene - ne formiraju uvijek savršeno ravne linije, a dio njih ne može se 'isključiti' kao što to običan tranzistor može.

Stanfordski tim koristio je tehniku 'paljenja' nesavršenih nanocijevi i ujedno osmislio kako zaobići druge nesavršenosti, uz pomoć složenog algoritma, piše CNET

Rezultat je vrlo skromno računalo sa 178 tranzistora, koje može brojati i sortirati brojeve. Moglo bi možda i više da tim ima pristup boljim resursima.

No, i ovako su dokazali da je moguće napraviti računalo s ugljikovim nanocijevima, moćno otprilike kao i Intelov 4004, prvi silicijski mikroprocesor s jednim čipom, koji se pojavio 1971. godine.