U našu atmosferu svakog dana udaraju stotine i tisuće malih svemirskih tijela, no ponekad se pojavi dovoljno velika svemirska stijena da prouzroči masivne eksplozije poput one koja je zapamćena kao najveća i najmoćnija u nedavnoj povijesti. Sličnoj i, na sreću, slabijoj eksploziji svjedočili smo nedavno, kada je meteorit eksplodirao na nebu iznad Čeljabinska.

Podsjetimo, eksplozija je ostavila malo tragova pored porušenih 2025 kvadratnih kilometara sibirske šume i potpuno spaljenog tla. Tadašnje kronike opisuju 'svjetleće oblake' i udar koji se mogao osjetiti na cijelom planetu. Novinari su pretpostavili da se radi o vulkanskoj erupciji ili rudarskom incidentu, no kasnije je zahvaljujući znanstvenom napretku zaključeno da se ipak radilo o 'posjetu' masivnog asteroida ili kometa.

Znanstvenici su sličan, no slabiji incident zabilježili 15. veljače 2013., kada je manji, ali nimalo manje impresivan meteor probio atmosferu blizu Čeljabinska u Rusiji, pomogavši astronomima da pomnije dokumentiraju i analiziraju takve događaje. Rezultat je bila računalna simulacija kojom se detaljno može analizirati eksplozija svemirskog tijela u našoj atmosferi.

Simulacijama do rješenja

Zahvaljujući upravo tim simulacijama danas znamo da je meteorit iznad Čeljabinska vrlo vjerojatno bio asteroid veličine prosječne šesterokatnice koji se razlomio na visini od oko 24 kilometra iznad površine te uzrokovao eksploziju od 550 kilotona. Udarni val je smrskao oko milijun prozora i ozlijedio oko tisuću ljudi. Eksplozija ipak nije bila dovoljno jaka da sruši stabla ili strukture. Prema trenutnom razumijevanju kozmičkih tijela, objekti poput onog koji je eksplodirao iznad ruskog grada ulaze u našu atmosferu prosječno jednom u deset do sto godina.

Zahvaljujući računalnim resursima i bilješkama sakupljenima nakon udara iznad sibirske šume znanstvenici su stvorili model pomoću kojeg su proveli statističku studiju preko 50 milijuna kombinacija asteroida i kutova uleta koji su mogli stvorili detonaciju i štetu poput onih zabilježenih u Tunguski.

Neki od novih modela usredotočili su se na scenarije koji bi stvorili isti uzorak spaljenog tla i srušenih stabala, a drugi su kombinirali snimke atmosferskih valova pritiska i seizmičkih signala snimljenih na tlu. Svi ovi virtualni eksperimenti pomogli su stvoriti jasniji uvid u uzročnika tunguške eksplozije kao i o prirodi svemirskih objekata što se raspadaju nakon što uđu u našu atmosferu.

Krivac je uhvaćen

Najvjerodostojniji model kandidata koji je sravnio šumu Tunguska kamenito je tijelo promjera do 90 metara koje je u Zemljinu atmosferu uletjelo brzinom od oko 54.717 kilometara na sat distribuirajući eksploziju ekvivalentnu erupciji Svete Helene 1980. s dosegom od 9,6 do 14,4 kilometra.

U kombinaciji s nedavnom procjenom broja asteroida, znanstvenici su zaključili da se ovakvi udari događaju jednom u otprilike tisuću godina, piše NASA.

'Zbog premalog broja konkretnih udara koje smo mogli promatrati meteori i njihova tendencija lomljenja u atmosferi relativne su nepoznanice - što po veličini asteroida, što po količini štete koju on može uzrokovati', komentirala je znanstvenica Lorien Wheeler, suradnica u NASA-inom programu za procjenu opasnosti od asteroida Asteroid Threat Assessment Project. 'Nedavni napredak u polju računalnih modela, kao i najnovija analiza Čeljabinska i drugih događaja, pomaže nam da shvatimo te faktore te lakše prepoznamo potencijalne prijeteće asteroide u budućnosti', dodala je.