Trkaće igre na ploči oduvijek su mi bile jedna od najzabavnijih niša. Od iznenađujuće jednostavnog, ali izazovnog Heat: Pedal to the Metal, naslova koji je povezao kartaške igre i kartonsku simulacija utrka, pa sve do drugog dijela spektra, Thunder Road: Vendette, igre koja obuhvaća kinematske eksplozije i kaos - izbor je stvarno velik.

Tim rečeno, neću lagati o tome da sam pristran kad govorim o ovoj vrsti igara. S druge strane, kad god odlučim zaigrati nešto novo, bitno mi je nekoliko stvari. Za početak, ne smije trajati dugo zato što se radi o utrci. Drugo, mora biti pristupačna i omogućiti lako učenje. Treće, važno je da igrači budu angažirani tijekom cijele partije, a ne da ispadanjem moraju gledati što drugi rade još pola sata.

Heat i Vendetta izvršavaju sve ove zadatke na svoj način. Dok Heat koristi niz suptilnih mehanika kojima zaostalim trkačima daje metode povratka u trku, Vendetta nakon prve eliminacije fokusira cilj na zadnju otkrivenu sekciju autoceste, dajući igračima jasan zadatak i najavu skorog završetka trke.

Najšarenija postkapitalistička apokalipsa ikad

Joyride je smješten u futurističku distopiju napuštenih šoping centara, propalih tvornica i uništenih autocesta koje, nakon što ih napuste korporacije i vlada, postaju poprišta ilegalnih utrka automobila. Igrači preuzimaju ulogu jednog od tih igrača te, za razliku od drugih igara sličnog žanra, ne nastoje pratiti stazu, već proći kroz sve kontrolne točke prije ostalih.

Joyride: Survival of the Fastest nalazi se negdje između Heata i Vendette. Umjesto da se oslanja na taktiziranje ograničenim špilom karata, ovaj futuristički 'Mario Kart' bira bacanje kockica, no i dalje vam sustavom zaključavanja daje prostora za taktiziranje. S druge strane, jasno je da pokušava postići zabavan kaos Thunder Road: Vendette. Sudari i šteta na vozilima ključna su i vjerojatno najsloženija komponenta, no nipošto nisu jedini fokus. Ono što vas Joyride pokušava naučiti je, naime, kako da vozite svoj mali automobil.

Kontrolirani kaos

Kretanje se u Joyrideu vrši uvijek u ravnoj crti, a skreće se jednom po potezu ako ste u višem stupnju prijenosa (više kockica) ili dvaput ako ste u drugoj brzini (dvije kockice i da - prva brzina je jedna kockica, treća su tri i tako dalje). Koliko god se micali, svi rezultati na kockicama prenose se na sljedeći potez te u prvoj prilici za kretanje (lock fazi) zaključavate neke od njih, mičete se točno toliko polja i nakon toga (ako želite) mijenjate brzinu prema višoj ili nižoj (shift faza), dodajete ili oduzimate kockice i onda sve koje nisu zaključane (roll faza) - bacate i gledate rezultat.

U Joyrideu ćete zbog dinamike podesivih staza puno češće zbog kontrolnih točaka i situacije na mapi morati smišljati svoju putanju prema cilju, izbjegavajući druge igrače te, povremeno, izbijajući ih s njihovih putanja. Sudari, najsloženiji dio Joyridea, uzrokuju sve od prisilnog skretanja do lančanih sudara, a oni svim trkačima smanjuju brzinu i nanose štetu. Šteta, s druge strane, trajno onesposobljava dio automobila po izboru njegova vlasnika. Ovo znači da ćete tijekom igre sakupljati štetu i potom (za razliku od pravog života) moći birati koji dio automobila vam više ne treba.

Sve ovo se u kombinaciji sa šarmantno dizajniranim vozačima i njihovim jedinstvenim vozilima kombinira u fluidan i nerijetko kaotičan mišung demolition derbyja i relija, uz blagu dozu eksplozija uzrokovanih nagaznim minama, raketnim bacačima i drugim jednokratnim pickupima.

Lamentiranje o utrkama

Osnovna igra dolazi s četiri igrača i dvije velike mape na kojima, zahvaljujući modularnim komponentama, možete voziti sveukupno dvanaest predloženih staza ili, ako želite, napraviti svoje. Ekspanzije koje je moguće dobiti u osjetno skupljoj ediciji Turbo uključuju devet vozila, još četiri mape i hrpu dodatnih komponenti. Jasno je da Rebellion ovom igrom nastoji kapitalizirati na maksimalnom usitnjavanju osnovnog iskustva u hrpu ekspanzija, no iskreno - ne mogu reći da je igra s četiri osnovna vozača i dvije mape baš pretjerano oskudna. Joyride u svojem osnovnom obliku funkcionira puno bolje od igara poput, recimo, Moonrakersa Iv Studija, koji postanu stvarno dobri tek kad pored (prilično skupe) osnovne igre kupite dvije ključne ekspanzije.

Joyride je vrlo, vrlo dobar

Naposljetku, Joyride je skroz zabavna igra. Ne radi se o kartaškoj glavolomki poput Heata, niti kaotičnoj razbibrizi poput Thunder Road: Vendette. Ova igra, rekao bih, spada negdje između. Sad, ako se premišljate želite li radije kupiti Heat ili Thunder Road i, što je još važnije, isplati li ih se imati - sve se svodi na pitanje o tome koliko volite trkaće igre. Sve tri su super te koriste slične mehanike na različite načine. Joyride, zahvaljujući stelarnim ilustracijama i grafičkom dizajnu Pyea Parra, izgleda najviše stripovski, no to je već odlazak u priču o estetici.

Kratka verzija svega ovoga je, pretpostavljam, preporuka da se zapitate koliko želite da vaša sljedeća trkaća igra na ploči bude 'ozbiljna' i donesete informiranu odluku - tj. kupite sve tri.