Iz tog jezika s vremenom su se razvili brojni različiti indoeuropski jezici poput ruskog, španjolskog, engleskog, njemačkog, hindija itd. Iz tog vremena ne postoje nikakvi pisani zapisi što je navelo stručnjake da se pitaju kako je zvučao taj drevni jezik. Njemački lingvist August Schleicher je na temelju praindoeuropskog rječnika 1868. godine napisao kratku basnu nazvanu 'Ovca i konji' u kojoj ovca susreće skupinu neugodnih konja. Od tada do danas stručnjaci su otkrivali sve više detalja o ovom jeziku i usavršavati basnu kako bi bolje razumjeli kako je on mogao zvučati prije 6.000 godina. Budući da se mišljenja znanstvenika o ovom pitanju razilaze, niti jedna verzija ne može se smatrati konačnom, međutim, lingvist dr. Andrew Byrd s University of Kentucky nedavno je ipak pokušao rekonstruirati zvuk basne na temelju spoznaja o tome kako su izgledali najstariji tekstovi na latinskom, grčkom i sanskrtu.

U Schleicherovom originalu basna je izgledala ovako:

Avis akvāsas ka

Avis, jasmin varnā na ā ast, dadarka akvams, tam, vāgham garum vaghantam, tam, bhāram magham, tam, manum āku bharantam. Avis akvabhjams ā vavakat: kard aghnutai mai vidanti manum akvams agantam. Akvāsas ā vavakant: krudhi avai, kard aghnutai vividvant-svas: manus patis varnām avisāms karnauti svabhjam gharmam vastram avibhjams ka varnā na asti. Tat kukruvants avis agram ā bhugat.

U hrvatskom prijevodu ona bi otprilike izgledala ovako:

Ovca koja nije imala vune (na brežuljku) ugledala je konje od kojih je jedan vukao teška kola, jedan nosio veliki teret, a jedan brzo nosio čovjeka. Ovca je rekla konjima: 'Srce me boli, kada vidim čovjeka kako tjera konje'. Konji su rekli: 'Slušaj ovco, srce nas boli kada vidimo ovo: čovjek, gospodar, od ovčje vune radi odjeću za sebe, a ovca nema vune'. Čuvši ovo ovca je otrčala u nizinu.

Prema Byrdu basna bi u značajno unaprijeđenoj verziji, na prilično grlenom praindoeuropskom, trebala zvučati ovako: