Prije dvadeset godina Steve Jobs predstavio je iMac, tada radikalno drukčije izdanje osobnih računala namijenjeno prvenstveno što lakšem pristupu internetu.

Ne samo što je predstavljalo drastičan zaokret u dizajnu i stilu tehnoloških proizvoda, već je ujedno i Appleu utrlo put koji će ga od proizvođača stolnih računala s manjinskim tržišnim udjelom prometnuti u najvrijedniju tehnološku tvrtku na svijetu.

Deset mjeseci prije predstavljanja iMaca, u svibnju 1998. godine Jobs i tim ljudi koje je osobno odabrao te postavio na čelna mjesta ukinuli su niz proizvoda i projekata kako bi se fokusirali na samo dva: stolno računalo Power Mac i notebook PowerBook.

Početak nove ere

Oba računala pogonio je procesor G3. Bila su optimizirana za potrebe Appleovih kupaca, mahom kreativaca profesionalaca koji su za rad koristili Appleov softver. No, iMac je imao drugu zadaću: probiti se do kupaca koji žele praktičan i jednostavan način spajanja s internetom.

Danas to zvuči pomalo banalno, ali prije 20 godina bila je to jedinstvena prilika da Apple pokaže u čemu je jak: približavanju naprednih tehnologija širim masama. Istu strategiju ponovit će s notebookom iBook (1999.), glazbenim playerom iPod (2001.), pametnim telefonom iPhone (2007.), tablet računalom iPad (2010.) i pametnim satom Apple Watch (2015.)

Jobs je uočio kako su osobna računala namijenjena masovnoj potrošnji spora, koriste zastarjele procesore, ne podržavaju umrežavanje i koriste sučelja starije generacije. Ujedno su bila i - ružna, smatrao je.

Stoga su se u Appleu bacili na posao kako bi promijenili te ključne stavke. U iMac je ugrađen novi procesor G3, radnog takta 233 MHz, koji je mogao raditi i do dva puta brže od usporedivih Intelovih Pentiuma, ali je bio jači i od Appleovih vlastitih proizvoda. U Appleu su tradiciju dizajniranja i proizvodnje sve jačih procesora za svoje nove proizvode nastavili sve do danas.

Iskorak u nepoznato

Također su svoje novo računalo opremili razmjerno brzim modemom, zbog čega je iMac bilo lako povezati s internetom u usporedbi s drugim računalima, kao i podrškom za povezivanje Ethernetom brzinom do 100 Mbps.

Iskorak u nepoznati teritorij bilo je ugrađivanje tada potpuno novog Intelovog porta zvanog Universal Serial Bus, danas poznatijeg po kratici USB, koji je omogućavao da se uređaj sam konfigurira nakon spajanja, što je pak omogućilo korištenje jednog ulaza na računalu za širok spektar raznovrsnih uređaja.

USB-ovi su već bili prisutni na osobnim računalima u to vrijeme, ali su bili zapostavljani zbog postojećih jeftinijih rješenja. Jobs je odlučio dokinuti tu praksu u korist jednostavnosti korištenja naprednije tehnologije.

Novi iMac također je omogućavao bežični prijenos podataka putem tehnologije IrDA, svojevrsnom pretečom danas raširenih Bluetootha i Wi-Fija. Opet, u vrijeme kad se većina proizvođača držala provjerenih žičnih rješenja.

Bolje izgleda straga nego drugi sprijeda

Najveća promjena vidljiva oku prosječnog kupca svakako je bila u izgledu iMaca. Bilo je to sve-u-jednom računalo upakirano u zaobljeno prozračno plastično kućište sa stereo zvučnicima, CD ROM-om ispod zaslona dijagonale 15 inča (38,1 centimetar) i razlučivosti 1.024 puta 768 piksela.

Druga računala bila su jednolično bež boje i dolazila s manjim zaslonima manje razlučivosti. 'Stražnji dio iMaca izgleda bolje nego prednji dio ostalih', rekao je Jobs tijekom predstavljanja.

Kritičari su upozoravali kako će novo Appleovo računalo pokopati previsoka cijena, kao i je Jobs pogriješio odričući se postojećih i prihvaćenih tehnoloških rješenja.

Nisu bili u pravu - iMac je postao najuspješnijim Appleovim osobnim računalom, usprkos objektivnim propustima poput okruglog računalnog miša, a USB je s vremenom postao sveprisutni standard.