Iako je imao vrlo zgusnut raspored, ugledni je znanstvenik našao vremena da odgovori na nekoliko pitanja za naš portal.

Mogu li nove grane kemije supramolekularna i adaptivna odgovoriti na pitanje kako je nastao život ili čak stvoriti umjetne oblike života?

Supramolekularna kemija je utemeljena 70-ih, a korak je u procesu stvaranja sve viših oblika materije. Ona, među ostalim, ima za cilj razumijevanje kako su živi sustavi mogli evoluirati. Meni je zanimljivo vidjeti kako su nastajali sve složeniji oblici materije. Oni su mogli nastati na našem planetu, kao i na drugima. Intrizično je svojstvo našeg svemira da materija u skladu s fizikalnim zakonima postaje sve organiziranija. Molekularna kemija istražuje kako su iz atoma nastale molekule, supramolekularna kako su molekule stvarale složenije strukture, a adaptivna kako su se one samoorganizirale u još složenije konstrukcije. Još smo daleko od potpunog razumijevanja kako su se razvili biološki organizmi, međutim, oni su sastavljeni od molekula pa je cilj istraživanja kemije i proces u kojem se to zbivalo.

Mislite li da će nam to pomoći u stvaranju umjetne inteligencije, bioloških računala i sl.?

Svakako, no još je dug put do toga. Mi trenutno ne znamo ni kako dobro koristiti vlastiti mozak koji je izuzetno složen. Ipak, sama činjenica da on postoji pokazuje da ga je moguće stvoriti, a ako je to moguće, možda postoji i mogućnost konstruiranja viših oblika mozga kakve trenutno ne možemo ni zamisliti. Primjena adaptivne kemije na samoorganizaciju molekula radi stvaranja umjetne inteligencije svakako je zanimljivo područje. Ti procesi su zapravo jednostavniji od stvaranja biološkog mozga jer je on dio cjelokupnog organizma koji mora evoluirati, prenositi svoje gene i živjeti. Umjetni mozak ne mora živjeti i ne mora se reproducirati. Moguće je da će ove sposobnosti materije da se samoorganizira biti upotrebljive u stvaranju nečega što možemo nazvati mrtvim organizmom ili mrtvim

mozgom – mrtvim u smislu da neće biti dio živog organizma. Konačno, živi organizam ograničava mogućnosti jer mora živjeti i funkcionirati u normalnim uvjetima – pri određenom tlaku, uz određene razine kisika i sl.

Studirali ste također i filozofiju. Neki znanstvenici smatraju da je znanost danas zamijenila filozofiju u potrazi za istinom te da je filozofija nepotrebna. Nobelovac fizičar Richard Feynman rekao je pak da je filozofija znanosti korisna znanstvenicima koliko i ornitologija pticama. Može li filozofija biti korisna znanstvenicima, primjerice teoretičarima fizike koji se bave stvaranjem modela za fundamentalne pojmove kao što su prostor, vrijeme, materija, sile, polja i sl.?

Mislim da je Feynman htio reći da nam filozofija neće dati konačne znanstvene odgovore, no osobno smatram da ona pomaže u stvaranju odgovarajućeg stanja uma kao i u istraživanju mogućnosti. U drevna vremena filozofi su bili znanstvenici. Tada nisu imali ono što mi danas zovemo znanošću, no nastojali su stvoriti sliku svijeta. Još su stari Grci razmišljali o sastavnim dijelovima i funkcioniranju materije. Konačno, filozofija traga za mogućnostima postavljanja velikih pitanja i sagledavanja većih slika i šire perspektive. Naravno, za konačne odgovore i dokaze trebamo znanost.

Mislite li da sveučilišta malih zemalja poput Zagrebačkog trebaju ograničiti broj doktorskih kurikuluma kao što su napravila i neka druga u svijetu, osobito danas u vrijeme recesije?

Razumljivo je da vlasti vide potrebu za ograničavanjem broja kurikuluma, međutim ne bi trebalo ograničiti polja studiranja. Primjerice, mislim da bi svijet bio vrlo dosadan da nema umjetnosti. Umjetnost je beskorisna osim u smislu da pruža zadovoljstvo. Brojne aktivnosti koje ne stvaraju tehnološki napredak ipak su dio naše kulture. Tu treba uspostaviti određenu ravnotežu. Možda ne možemo na svim sveučilištima razvijati sva polja, već nekima treba dati prednost, osobito ako imamo ograničena sredstva, studente i profesore. Pritisak realnosti može nas natjerati da odabiremo, ali treba voditi računa o tome da sva polja zavređuju pozornost te da se humanističke znanosti ne smiju zanemariti.

Jesu li neka područja znanosti, poput fizike kakva se radi na CERN-u, odnosno u LHC-u, možda preskupa za svijet u krizi?

Financiranje takvih strojeva u kojima se istražuje fizika elementarnih čestica je golem izdatak, a ishod bi trebao biti spoznaja je li naše tumačenje svemira točno. Što će nam zaključak donijeti? Možda ništa od praktične koristi. No takva istraživanja kao i ona humanistička ipak treba poticati. Mi moramo financirati i LHC i društvene znanosti jer su one dio našeg društva i onoga što jesmo.

Mislite li da znanost i religija trebaju koegzistirati u obrazovanju te mogu li se religiozni i znanstveni način razmišljanja izmiriti?

Ne mogu. Osobno mogu shvatiti da ljudi, kada još nemamo odgovore na velika pitanja, rješenja nalaze u vjeri. To je u redu, međutim u znanosti ne možete vjerovati, to je nekompatibilno. Možda možete biti dobar znanstvenik i istovremeno vjernik, mada mislim da je to malo shizofreno. U znanosti nema dogme, sve se može promijeniti već sljedeći dan. U religiji morate vjerovati u nešto apsolutno. To je po meni nekompatibilno. Ljudi su nesretni kada moraju živjeti s upitnikom pa traže odgovore u vjeri. Slavnom njemačkom matematičaru kojeg često citiram Davidu Hilbertu na nadgrobnom spomeniku piše: 'Moramo znati! Znat ćemo!' Neki mogu reći da ludi znanstvenici misle da se sve što postoji može objasniti. No što drugo možemo učiniti? Možemo se samo nadati da će to jednoga dana biti moguće. Hilbert je bio uvjeren da hoće.

Vjerujete li da bi se društvo u svom budućem razvoju trebalo upravljati znanstvenim spoznajama, a ne vjerom?

Svakako! Vjera je ubila previše ljudi. Znanost ne ubija ljude. Previše je ljudi ubijeno jer je jedna strana mislila: 'Mi smo u pravu', a druga: 'Ne, mi smo u pravu.' To se zbiva i danas. Nadam se da će u svijetu zavladati više znanstvenog duha.