U vrijeme rimskog carstva bila je to živa trgovačka metropola. No unatoč tome što se u njoj već gotovo stotinu godina provode arheoloških istraživanja, donedavno nitko nije znao odgovoriti na jedno pitanje: kako je ovaj grad sa 200.000 stanovnika cvjetao usred neplodne Sirijske pustinje?

Palmira je svojevremeno bila ključna stanica na putu kojim su karavane Rimljanima dopremale azijske proizvode. Nakon što su je u prvom stoljeća u vrijeme Marka Antonija okupirali Rimljani, postala je jednim od najbogatijih gradova Bliskog istoka. 'Uvijek se smatrala oazom usred pustinje, međutim, nikada nije bilo jasno od čega je živjela', rekao je Michal Gawlikowski, umirovljeni voditelj istraživanja u Palmiri na Sveučilištu u Varšavi.

Bila je to uistinu velebna oaza smještena oko 215 kilometara sjeveroistočno od Damaska poznata pod imenom Nevjesta pustinje. Ostaci pokazuju da su se njome u davna vremena protezale velike avenije ukrašene brojnim stupovima i trijumfalnim lukovima. Na njezinoj su se tržnici trgovci pogađali oko cijena svile, mirisa, srebra, rijetkog drva, mirodija i boja iz Perzije, Indije, i Kine.

Kako bi istražio odgovor na ključno pitanje – kako se hranilo i pojilo 200.000 ljudi usred pustinje, arheolog Jørgen Christian Meyer pokrenuo je 2008. četverogodišnje istraživanje na površini od 100-tinjak četvornih kilometara na sjeveru drevnog grada. Ovo je područje odabrao zbog brdovitog terena ispresijecanog kanalima po kojima se dragocjena voda slijevala do suhih korita brzaca.

Istraživanja na tlu i iz svemira pokazala su da se u ovom području na udaljenosti od nekoliko dana hoda od grada nalazilo više od 20 poljoprivrednih sela uz još 15 manjih naselja koja su već ranije otkrivena zapadno od Palmire. Što je najvažnije, arheolozi su također otkrili i tragove složene mreže cisterni i kanala kojima se voda skupljala tijekom sezonskih pljuskova i čuvala za poljoprivredu, stoku i ljude. Čini se da je cijeli kraj bio temeljito obrađen te da su se u njemu uzgajale masline, smokve i pistacio, a prema Meyerovoj analizi polena, i ječam.

Meyer kaže da neki znanstvenici misle da bi se propast Palmire mogla objasniti klimatskim promjenama. No on je uvjeren da se mikroklima ovog područja nije značajno promijenila od antičkih vremena te da je primjerenije nekadašnji uspjeh grada pripisati ljudskoj inventivnosti.

'Iako je područje sjeverno od Palmire suha stepa, ono ima golem potencijal za poljoprivredu ako se u nadzor nad resursima uloži nešto energije', objasnio je arheolog koji procjenjuje da su drevni Palmirani uspijevali prikupiti i očuvati 15-ak centimetara godišnjih kiša. Ovaj fascinantni sustav potrajao je do kraja sedmog stoljeća kada je postupno počeo propadati.