Doktor znanosti i znanstveni suradnik Instituta Ruđer Bošković, postdoktorand Sveučilišta u Georgiji i dobitnik državne nagrade za popularizaciju i promidžbu prirodnih znanosti Saša Ceci svojim je aktivnostima na društvenim mrežama izazvao burne reakcije. A sve zbog - korone.

Kako kaže, u žarkoj želji da virusa ne bude neki su nažalost povjerovali da ga zaista nema. Što ga motivira da komentira 'lude teorije', misli li da je znanost negdje pogriješila i kako pobijediti paniku, otkriva u razgovoru za tportal.

Što vas potiče da se toliko angažirate oko uvjeravanja ljudi da korona doista postoji, da opasnost nije izmišljena?

Nisam dugo pisao ništa o tome. Fakat nemam pojma o virusima i epidemiologiji. Evo, skužio sam da je u mnogim zemljama broj preminulih jako blizu deset posto od onih na respiratorima. Takve stvari radim za svoj posao, pronalazim pravilnosti u podacima. Ali nisam to nigdje javno napisao jer su iza tih brojeva stvarni ljudi sa svojim obiteljima koje pate. Ne samo zato što su preminuli, što je grozno, nego i zato što se nisu uspjeli ni pozdraviti s njima. Dotaći ih, zagrliti. A to je neljudski. Ali takav je virus. Tako funkcioniraju epidemije. I to je zlo protiv kojeg se bore zdravstveni djelatnici i biomedicinski znanstvenici širom svijeta. Zato nisam pisao ništa.

A onda se pojavila luda teorija da mobilne mreže pete generacije, famozni 5G, nekako izazivaju COVID-19. Ne znam puno o tome, ali dobro sam znao da su sve stvari koje su bile iznošene ne samo netočne, nego potpuno sulude. Napisao sam što je netočno, kako to možemo provjeriti i zašto ja mislim da je to zaista suludo. I ljudima se to jako svidjelo. Pa sad pišem svašta.

Kako uopće komunicirati s ljudima koji vjeruju da je sve to velika zavjera svjetskih moćnika, mračnih sila... Je li riječ o istim ljudima koji su nekad govorili o kominternovsko-vatikanskim ili judeo-masonskim zavjerama? Kako se boriti protiv takvih stavova?

Ako kritiziram teze, a ne ljude – često upali. Ako ignoriram uvrede, gotovo uvijek uspije. Nekad je dovoljno da samo pokažem da sam i ja razmišljao slično i da bih, da nemam više informacija, i ja došao do istih zaključaka. Na kraju krajeva, nije ni bitno to da netko promijeni svoj stav – bitno je samo da nakon rasprave shvati da netko može imati dijametralno suprotno mišljenje te istovremeno biti poštena i dobronamjerna osoba. Svaka rasprava koja rezultira time pobjeda je za sve strane.

Je li uzaludna borba za znanost?

Često mi se čini da jest. Ali što je alternativa? Ako većina građana smatra da cijepljenje ne smije biti obavezno, mogu izabrati onu političku opciju koja će se zalagati za to da ne bude obavezno. Imali smo takvih opcija i na zadnjim izborima. Posao znanstvenika, odgovornog stručnjaka, objasniti je što će se događati u tom slučaju. A posao svih nas građana je da naučimo dovoljno o tome da možemo donijeti svoj sud.

Tako sam, kao građanin, doznao znanstvenu činjenicu da su ospice strašno zarazne - kao vodene kozice, zaraze se skoro svi necijepljeni klinci koji dođu u kontakt sa zaraženim - i da od komplikacija umre od jednog do troje djece na tisuću zaraženih. Meni je to dovoljno strašna činjenica da ću se kao građanin i roditelj zalagati da se sva djeca koja mogu primiti cjepivo i cijepe.

U čemu su znanstvenici pogriješili? Jesu li ljudi jednostavno pretrpani informacijama pa ne znaju više za koju da se prime? Ispada da znanost ima loš ili nikakav PR, da ne zna komunicirati s običnim ljudima koji u strahu više ne vjeruju nikome ili se služe nojevom taktikom žmirenja na istinu.

Moji prijatelji često zamjeraju znanstvenicima to što nemaju onako lijepe promotivne kampanje kao što recimo firme imaju reklame. Misle da bi se moglo napraviti neku komunikacijsku strategiju. Ili kao one za političke stranke. Pokušavam im objasniti da znanost na svojoj strani već ima više ljudi nego ijedna firma ili politička stranka.

Problem je kad nam procijepljenost protiv ospica padne ispod 95 posto. U normalnoj situaciji više od 95 posto ljudi cijepi djecu. To su ljudi koji vjeruju znanosti. Imamo problem s tek 5-10 posto preplašenih. U nekim krajevima i u nekim situacijama to nepovjerenje povremeno raste, ali to je manje-više to. Naš posao nije da budemo klaunovi - iako meni to ne smeta, bušim balone laserom na dječjim zabavama - već da smo ovdje za sve ljude koji imaju pitanja. Koje nešto brine. Tu smo. Uvijek za njih.

Što mislite o skupovima poput Festivala slobode, prošle subote održanog u Zagrebu? Mogu li suprotstavljene strane naći zajednički jezik? Treba li pooštriti mjere, kažnjavati one koji se ne pridržavaju uputa, propisa, zakona...

Jasno nam je svima da su mnogi prosvjedovali jer je prevelika težina ove situacije koja se svalila na njih. Posao koji su pokrenuli možda je pred bankrotom, ako ne i propao. Brinu se za svoju djecu i to kako će podnijeti nastavu pod maskama. Važno je da se čuje i njihov glas. Oni, kao i svi mi, žele da se sve napravi tako da nema nikakvih nepotrebnih mjera. I svi se slažemo oko toga.

Međutim u toj žarkoj želji da virusa ne bude neki su nažalost povjerovali da ga zaista nema. Takve stvari nam se svima nekad dogode. Naročito u znanosti. Naša se psihologija tako poigra nama. Ali stvarnost ne zanima ono u što mi vjerujemo. Virus je i dalje tu. On i dalje ubija ljude. A mi još uvijek nemamo cjepivo. Odgovorni ljudi te činjenice ne mogu i ne žele ignorirati.

Jesu li oni koji ne poštuju upute Stožera doista bioteroristi?

Ljudi nekad koriste prejake riječi. Više da bi izrazili svoje zgražanje, nego da bi dobro opisali karakteristike te osobe. Onaj koji ne poštuje mjere nije bioterorist. Svakom od nas dogodi se da kiksa nešto. Ali čak i ako netko to sustavno radi, ne bih rekao da je bioterorist, ali svakako bih rekao da je bahato i glupo neodgovoran. A bahatost i glupost su u svakoj opasnoj situaciji, od prometa do pandemije, kažnjive kategorije.

Dolazi i sezona gripe. Što će se dogoditi ako antivakseri pokrenu veliku kampanju protiv cijepljenja? Kakva nas to jesen čeka?

Na prosvjedu nije bilo previše ljudi, a za dobar dio znamo da su uplašeni roditelji i ljudi zabrinuti za svoju egzistenciju. Malo je tu onih najzadrtijih antivaksera. Mislim da se više moramo brinuti o tome da nećemo imati dovoljno cjepiva. Sreća u nesreći je da se gripa i Covid-19 prenose slično pa će i uz manjak cjepiva gripe biti puno manje zbog poštivanja elementarnih epidemioloških mjera - pranja ruku, distance i nošenja maske.

Nastavljate li borbu na društvenim mrežama? Što vas najlakše izbaci iz cipela u raspravama na internetu? Nakon svega napisanog i izrečenog može li vas još nešto iznenaditi kod ljudi, njihovih stavova i načina ophođenja?

Ma nije to neka borba. Vidim nešto pa prokomentiram. Podijelim s ljudima neka svoja razmišljanja i to je sve. Mi koji radimo u znanosti tu smo nekad u problemu jer kad objašnjavamo neke utvrđene znanstvene činjenice, uvijek se pojavi netko tko traži da budemo kritičniji prema znanosti.

Rekoh, kritični smo prema znanosti svaki dan na poslu. Ovdje ti ne pokazujem teoriju, znanstvenu interpretaciju, nego fenomen, činjenicu utvrđenu višestrukim eksperimentima, oko koje bar sto godina postoji jasan znanstveni konsenzus. Pokazujem ti stvarnost na koju znanstvenici moraju naštimati svoje teorije ako žele da ih se shvati ozbiljno. Ako imaš svoju teoriju koja nije u skladu s time, sorry, ali onda ti imaš problem. Potpuno isti koji bih ja imao na tvom mjestu. Ok, za mene bi to bilo gore, jer meni je to posao. Ali kužiš smisao. Zašto nisam kritičniji prema znanosti? Jesam, više od tebe. Ali to s čime se ti ne slažeš nije znanost, nego stvarnost.

Mogu li znanost i razum pobijediti neznanje i paniku?

Uvijek. Ljudi su u osnovi razumna bića. OK, svi mi imamo neke svoje bubice, male iracionalnosti, ali one nam zapravo život čine ljepšim. Da smo potpuno razumni, bili bismo roboti. Ono, užas. Dok nema straha, dok nema panike, mi smo ti koji kontroliramo te bubice. Ali povremeno nas neki budalaši uspiju preplašiti toliko da te bubice počnu kontrolirati nas.

Posao znanstvenika i važnost znanosti je u tome da nam može obrisati taj strah i omogućiti da donosimo prave ili barem manje štetne odluke. Da nam život bude lakši. I ljepši.