Svako malo pročuje se kako se netko iz Hrvatske proslavio i iz svijeta donio neku medalju s natjecanja mladih fizičara, kemičara ili matematičara. Ovaj vikend saznali smo tako da je osmogodišnji Zagrepčanin Patrik Čudić na svjetskom prvenstvu u Kini obranio zlato u mentalnoj aritmetici.

Do pobjede je mali Patrik iz Osnovne škole Brezovica došao u konkurenciji više od šesto djece iz 18 zemalja. A da bi obranio zlato, morao je u pet minuta riješiti 70 zadataka, tempom od četiri sekunde po zadatku. I dok ovo čudo od djeteta, kako su ga još lani proglasili mediji, već planira dogodine osvojiti i treće zlato, mnogi se pitaju što je uopće mentalna aritmetika, kako ona funkcionira i gdje se uopće uči?

Abakus stimulira obje polutke mozga

Ukratko, riječ je o programu učenja zasnovanom na drevnoj računaljki, abakusu. Razvoj mozga potiče tako što stimulira obje njegove polutke i pridonosi njihovu ožičavanju te povećanju dugoročne i kratkoročne memorije. Uz to, kažu, program mentalne aritmetike pozitivno utječe na razvoj razmišljanja te potiče niz vještina i sposobnosti koje su djetetu potrebne u životu - od koncentracije, preko boljeg pamćenja, do razvoja refleksa, veće kreativnosti i sposobnosti vizualizacije.

Aloha, program koji počiva na radu s abakusom, zapravo je kratica za abacus learning of higher arithmetic, učenje aritmetike uz pomoć abakusa, najstarijeg računala poznatog čovjeku koje služi za izvođenje mnogih računskih operacija.

Pozitivno stručno mišljenje Ministarstva

Osmišljen 1993. u Maleziji, ovaj se program ubrzano proširio svijetom. Danas djeluju tisuće centara kroz koje su dosad prošli milijuni polaznika tečaja. Mentalna aritmetika podučava se i širom Hrvatske, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja izdalo je pozitivno stručno mišljenje programu mentalne aritmetike s abakusom. Takav način rada, potvrđeno je, povećava koncentraciju, ali i kapacitet memorije te sposobnost bržeg procesuiranja većeg broja informacija. Sve to moglo bi pridonijeti povećanju razina postignuća učenika u nastavnom procesu.

Je li ova teretana za mozgove primjerena djeci u razvoju, pitamo i prof. dr. sc. Josipa Burušića, znanstvenog savjetnika Instituta Ivo Pilar i jednog od autora knjige 'STEM daroviti i talentirani učenici - Identifikacija, metode nastavnog rada i profesionalno usmjeravanje', koju je nedavno objavilo izdavačko poduzeće Alfa.

'Mentalna aritmetika jedan je od programa za usavršavanje vještina', kaže Burušić. 'Postoje desetine raznih programa kojima se koriste djeca nadarena za matematiku, sport, umjetnosti...'

Profesor Burušić s kolegama je izradio sveobuhvatan pregled darovitosti djece i dobro je upoznat s time kako se s takvom djecom radi u najrazvijenijim zemljama.

Strah od elitizma

'Zemlje kao što su Izrael, Singapur, Nizozemska ili na svoj način skandinavske zemlje - sve tehnološki razvijene države rade sa svojom djecom. Kod nas je veliki problem to što nismo sigurni je li uopće prihvatljivo ulagati u najbolje', upozorava Burušić. 'Na razini društva nemamo sustav i još uvijek se bojimo elitizma.'

Naše školstvo često je na meti kritika, no svako malo neki učenik vrati se s nekog svjetskog natjecanja s medaljom oko vrata. Pa je li to naše školstvo tako loše, kako tvrde neki, ili je ipak dovoljno dobro kad stvara tolike genijalce?

'Problem je to što uspjesi na natjecanjima nisu dio nacionalne strategije', kaže Burušić. 'Nije problem prepoznati darovitu djecu. Problem je ponuditi sadržaje da nam se talentirana djeca ne izgube tijekom školovanja. Učitelji i profesori prepoznaju posebnu djecu koja se po nečemu izdvajaju od okoline. Ali ta djeca nemaju dovoljnu podršku pa se s vremenom izgube.'

Bitan je prosjek cijelog društva

'Nismo se vrijednosno odredili prema nadarenima', smatra profesor. 'Ako je netko pobjednik na matematičkoj ili kemijskoj olimpijadi, je li on bolji od nekog djeteta s Brača koje uspješno kleše kamen? Naši majstori vani dobri su i uspješni, a kod nas su loši. Tamo djeluju kao dio sustava u koji se uklope svojim vještinama. U skandinavskim zemljama gledaju koliki je prosjek u nekom postignuću, svejedno je li riječ o matematici, umjetnosti, zanatu ili sportu. Ne uspoređuju se s drugima temeljem postignuća nekoliko postotaka najboljih nego cijelog društva.'

Problem je to što ne može obrazovni sustav biti bolji od društva u kojem djeluje, to bi bio paradoks. A opći je sentiment takav da je na cijeni ono što daje brze efekte, sa što manje truda. Ne cijene se trud i naporan rad, svi se žele brzo obogatiti, upozorava Burušić i upire prstom u još jedan problem.

'Kod nas mnogi misle da će se talent razviti neovisno o okolnostima. I hoće više od prosječnog, ali bez podrške neće se razviti do kraja. Zato, ako se želi uspjeti u radu s nadarenom djecom, za njih treba osmisliti aktivnosti. Baš kao što se sa sportašima radilo od malih nogu, preko kadeta, do seniora. Mora postojati sustav mjerenja i uspoređivanja te se svakodnevno mora trenirati.'

Kićenje tuđim perjem

A naše škole ne pridaju dovoljno pažnje nadarenoj djeci u redovitom ciklusu, smatra Burušić. Kao potpuno drugačiji primjer, on navodi Izrael u kojem su razvili sustav rada s nadarenima.

'Postoje pull out centri; jednom tjedno vode nadarenu djecu u specijalizirane centre. Za one najnadarenije postoje izvannastavni programi, a svi učitelji obavezni su dio svog radnog vremena posvećivati praćenju takve djece.'

'Sve je prepušteno slučajnosti i volimo se kititi tuđim perjem', smatra Burušić. 'Bilo bi zanimljivo pobrojati sve te uspjehe koje su naša djeca postigla na raznim natjecanjima znanja u posljednjih dvadesetak godina pa onda vidjeti gdje su danas.'

Često se zamjera da iza uspjeha nadarene djece stoje njihovi ambiciozni roditelji...

'Negdje se izgubila ideja da bi škola trebala biti okupljajuće mjesto. Nema više sustavnosti. Profesori su nekad bili head hunteri, a danas se sve više toga delegira na roditelje', kaže profesor Burušić te upozorava na sve izraženiju socijalnu diferencijaciju u društvu.

'Daroviti se sve češće pojavljuju u višim slojevima društva. I statistike pokazuju da se u Hrvatskoj gradi socijalno najnepropusniji sustav u cijeloj Europskoj uniji i da je kod nas sve manja vjerojatnost da će dijete promijeniti socijalnu grupu iz koje dolazi.'