Služe više-manje za istu stvar, no što točno razlikuje 3G i 4G, toliko spominjane u promo materijalima proizvođača mobilnih uređaja i pružatelja mobilnih usluga? Posrijedi su mobilne telekomunikacijske tehnologije kojima broj i slovo označavaju tek generaciju. Definicije tih generacija ponešto su nejasnije pa je možda zgodnije stvar objasniti razlikama među generacijama koje vrijede ne samo za brzinu prijenosa podataka
Sa svakom novom generacijom mreže donose značajna povećanja u brzini prijenosa podataka, no to je tek dio priče. 0G prethodnica je svega tzv. 'nulta generacija', a riječ je bila zapravo o tehnologijama vezanim uz mobilne radiotelefone.
Prva generacija i dalje je bila analogni telekomunikacijski standard koji je stigao osamdesetih godina, a s vremenom ga je zamijenila prva digitalna tehnologija u 2G mrežama. Komercijalno su pokrenute kao GSM standard u Finskoj, a važnije prednosti digitalnog sustava bile su učinkovitost, enkripcija i mogućnost prijenosa podataka - što je pak dovelo do mogućnosti slanja tekstualnih (SMS), multimedijalnih (MMS) i slikovnih poruka.
Evolucija prvih digitalnih 2G sustava dovela je do razvoja tzv. 2.5G (GPRS) i 2.75G (EDGE). Mreže su generacijski u pravilu nekompatibilne jedna s drugom, a vrijedi spomenuti da se 2G itekako još uvijek koristi, premda su brojni mobilni operateri diljem svijeta najavili kako se stvar polako ali sigurno napušta. Jedna od zabavnijih činjenica je to da je prvi iPhone bio 2G uređaj, a brzina prijenosa podataka je bila mizernih 10-200 kbps.
Treća, danas vjerojatno najpoznatija generacija mobilnih telekomunikacijskih tehnologija 3G zadovoljava osnovne specifikacije koje je postavio International Mobile Telecommunications-2000 ITU-a (International Telecommunications Union). 3G je omogućio kvalitetan internet pristup, mobilnu TV i videopozive, među ostalim, a prve 3G mreže su se pojavile 1998. godine. Standardi IMT-2000 tražili su mogućnost prijenosa podataka od 0,2 Mbit/s. Naravno, stvar je s vremenom sazrela, brzine su postale veće, no jasna definicija maksimalne brzine nikad nije postojala, što je dovelo do prvih problema kod potrošača. Naime neke današnje 3G mreže brže su od 4G mreža pa je lanac u nekom smislu prekinut (HSPA+ npr. donosi i 7 Mbps, a neki operateri planiraju i dalje evoluirati ono što u suštini i dalje predstavlja 3G mrežu na sasvim solidnih 30-ak Mbps).
4G/LTE (Long Term Evolution), barem za početak i bez ulaženja u složene termine i specifikacije, omogućio je pristup između 5 Mbps i 15 Mbps. Ono što je vjerojatno važnije jest to da je 4G u pravilu mnogo kapacitetnije rješenje od prethodne generacije mobilnih telekomunikacijskih tehnologija uz značajno niži odziv (latenciju). Dok neki 3G sustavi mogu konkurirati starijim 4G varijantama, budućnost sasvim sigurno leži u 4G mrežama pa ne čudi da se operateri trude demonstrirati sirovu snagu takvih mreža. Kad je riječ o domaćem tržištu, HT je tako nedavno udvostručio brzinu svoje 4G mreže sa 75 Mbps na vrtoglavih 150 Mbps, što je mnogo brže no što dobar dio internauta uopće ima za svoje kućne mreže.
Potreba za sve više bandwidtha dolazi paralelno iz dostupnih tehnologija i servisa, ali i želja potrošača. Danas sve popularnije postaju aplikacije za videostreaming bez potrebe za naprednim alatima, baš kao i aplikacije i igre prilično teškog sadržaja. Slična stvar vrijedi i kod činjenice da sve veći broj korisnika koristi cloud sustave kako bi učinili datoteke dostupnima u hodu, a velika brzina mobilnog pristupa u tom slučaju nikako ne može odmoći.
Danas sve više tržišnih segmenata mobilnih uređaja već ima integriranu 4G povezivost, a dok je moguće spajati se na starija rješenja, pokrivenost signalom 4G će sasvim sigurno rasti s vremenom. Kad postoji potreba za velikim bandwidthom, 4G ostaje sinonimom za brzinu. Nekolicina potrošača (pogrešno) vjeruje kako veća brzina u pravilu znači i veću potrošnju podatkovnog prometa, no to nije slučaj kod uobičajenog korištenja (surfanje internetom, slušanje glazbe, učitavanje igara i aplikacija). Stranica od nekoliko megabajta će potrošiti jednaku količinu prometa na mobilnom uređaju, no razlika između 3G i 4G je u sekundama potrebnim da se stranica učita.
Videosadržaj već ovisi o servisu i kvaliteti koju korisnici žele streamati. Neki od servisa automatski prepoznaju brzinu koja je dostupna korisniku te prilagode kvalitetu prikaza sadržaja tome pa postoji mogućnost veće potrošnje prometa. Stoga na taj segment valja obratiti posebnu pažnju pri spajanju na 4G mreže.
