Što se točno dogodilo na otoku koji je udaljen 1900 kilometara od najbližeg polinezijskog otoka, i 3700 kilometara od Južne Amerike? Sva arheološka, antropološka, genetička i druga istraživanja otoka i njegovih stanovnika dosad su davali različite odgovore, no punu sliku i dalje nemamo.

Sada se pojavila nova teorija.

Teorija o ekološkom samoubojstvu pada u vodu?

Vjerojatno najpoznatija i najraširenija teza o propasti Rapa Nui civilizacije ona je o ekocidu, odnosno ekološkom samoubojstvu u 17. stoljeću. Smatra se da joj je glavni uzrok bila prenaseljenost i loše upravljanje ne naročito bogatim resursima na otoku. Nije ni čudo da je ta teorija postala jedan od putokaza što bi se moglo dogoditi čovječanstvu ne počne li voditi računa o svom okruženju. Druga dilema jest jesu li stanovnici Rapa Nui, koji su tamo došli iz Polinezije, imali dodira s urođenicima na američkom kontinentu i prije dolaska Europljana na otok 1722.

Najnovija genetska studija, nedavno objavljena u časopisu Nature, baca novo svjetlo na ove dvije rasprave, a autori su joj sa sveučilišta u Copenhagenu i Lausanni, u suradnji s nekoliko znanstvenika iz Austrije, Francuske, Čilea, Australije i SAD-a. Oni su ispitivali genome 15 pojedinaca s Uskršnjeg otoka koji su živjeli između 1670. i 1950., a čiji ostaci se čuvaju u Muzeju čovjeka u Parizu.

Kad se prepriča povijest Rapa Nui, doista može zvučati kao upozorenje za današnje Zemljane. Otok su do 1250. naselili Polinežani pristigli sa zapada, i sasvim promijenili izgled otoka. Deforestacijom zbog obradivog zemljišta s otoka su do 1600. sasvim nestale palme koje su činile glavninu raslinja, a stanovnici su slavili sami sebe i svoju veličinu postavljanjem mnoštva golemih kamenih skulptura, slavnih moaija. Prema 'ekocidnoj' teoriji, populacija od oko 15 tisuća ljudi promjenama okoliša na koncu je dovela do nedostatka resursa, gladi, ratova, pa čak i kanibalizma, što je rezultiralo katastrofalnom depopulacijom.

Pronađena veća količina genetskog materijala

Kako su u izjavama povodom objave nove studije govorili njezini autori, nedvojbeno je da je okoliš na Rapa Nui bio pod jakim utjecajem ljudske aktivnosti, ali ne znamo jesu li te promjene dovele do populacijskog kolapsa. Autori nove studije su u genomima koje su istraživali tražili genetski 'potpis' stanovništva kod kojeg bi bio zamjetan pad genetske raznolikosti, što bi bio dokaz naglog kolapsa.

No, iznenadili su se kad nisu našli nikakve znakove iznenadnog pada broja stanovnika u 17. stoljeću, za koje se smatralo da je vrijeme praktičkog nestanka ove civilizacije. Nasuprot tome, utvrdili su da je stanovništvo raslo od 13. stoljeća sve do prvog kontakta s Europljanima u 18. stoljeću, čime je – smatraju – opovrgnuta teorija o dramatičnoj depopulaciji prije dolaska kolonista. Dapače, utvrdili su otpornost tamošnjeg domorodačkog stanovništva unatoč ozbiljnim ekološkim izazovima.

Istražili veću količinu genetskog materijala

Druga debata koja se desetljećima vodi oko Uskršnjeg otoka jest jestu li tamošnji Polinežani ikad došli do američkog kontinenta. Unatoč ogromnoj udaljenosti, te primitivnim drvenim plovilima čija je proizvodnja prestala nakon masovne deforestacije otoka, arheološki i genetski dokazi upućuju da je do tog kontakta ipak dolazilo. No, genetski tragovi dosad su se obično datirali u vrijeme nakon europske kolonizacije koja je počela 1722.

Sada je konačno istražena nešto veća količina genetskog materijala, i istraživači su utvrdili da deset posto genoma ima podrijetlo jednako američkim domorocima. Još važnije, mogli su ukazati da je kontakata dvaju udaljenih komada kopna bilo i prije dolaska Europljana. Nisu mogli dokazati gdje je i kako dolazilo do kontakta, ali upućuje da su stanovnici Rapa Nui 'otkrili' Ameriku i prije Kolumba.

Autori studije vjeruju da njihovo istraživanje može pomoći rješavanje stare zagonetke o povijesti Rapa Nui. Dapače, smatraju da je dosadašnja teorija o ekocidu bila dio kolonijalnog narativa jer je ukazivala da 'primitivni' narodi nisu u stanju upravljati ni svojom kulturom ni resursima, i da ih to u konačnici uništi.