Istina, nitko ne govori o vraćanju u život dinosaura, no zato su tu neke od vrsta koje su manje ili više davno izumrle, poput vunastog mamuta, ptice dodo ili tasmanijskog tigra. I dosta je glasova koji tvrde da to i ne bi bilo tako dobro, o čemu je izašao opširan članak na portalu Live Science.

Još prije 21 godinu činilo se da bi taj korak već mogao biti napravljen. Znanstvenici su te 2003. uzeli DNA iz uha pirinejske divokoze po imenu Celia, a ona je uginula tri godine ranije kao posljednji primjerak svoje vrste. Injektirali su genetski materijal u jajašce domaće koze kojem su uklonili jezgru. Klonirana životinja, prva i dosad jedina oživljena izumrla životinja, živjela je samo sedam minuta i potom uginula zbog oštećenja pluća.

Taj je prvi pokušaj završio loše, ali su znanost i tehnologija na ovom polju dramatično napredovali u posljednja dva desetljeća. Značajnijih tehnoloških prepreka zapravo više nema, a osim toga postoji dovoljno bogata genetska 'banka' za stvaranje funkcionalnih genoma za kloniranje. Zato u znanstvenoj zajednici više nije pitanje mogu li se 'uskrsnuti' izgubljene vrste, nego bi li to trebalo napraviti.

U svijetu već postoje tvrtke koje ne čekaju odgovor na to etičko pitanje. Primjerice, teksaška tvrtka za biotehnologiju i genetski inženjering Colossal Biosciences planira vratiti baš tri spomenute ikone među nestalim vrstama: pticu dodo, tasmanijskog tigra i vunastog mamuta. Njihov glavni cilj, kako stoji na stranici tvrtke, 'obogaćivanje je bioraznolikosti, oživljavanje vitalnih ekoloških uloga i jačanje otpornosti ekosustava'.

I odmah su se pojavili otpori. Profesor demografije i ekologije na Yaleu Oswald Schmitz, recimo, kaže da nije uvjeren u spremnost ljudi da drže tehnologiju pod kontrolom. Osim toga, mnogi su skeptični i ne smatraju da bi oživljavanje davno nestalih životinja pridonijelo očuvanju vrsta koje su još među nama.

No u Colossalu idu dalje i planiraju 'proizvesti' prvo mladunče nalik mamutu do 2028., a neke druge vrste mogle bi se pojaviti i prije toga. Vunasti mamuti živjeli su na Arktiku do prije deset tisuća godina, a na Zemlji su se pojavili prije 300 tisuća godina. Da bi dobili mladunče, u Colossalu će prvo identificirati gene koji donose najpoznatije i najvažnije značajke mamuta, poput duge dlake, zakrivljenih kljova, naslaga masnoće i 'kupolaste' lubanje. Ti geni bi se potom injektirali u genom bliskog mamutskog srodnika, azijskog slona. Na taj bi se način zapravo stvorila hibridna vrsta koja ima izgled i osobine izumrle životinje. Naravno, za to je potreban DNA nestalih vrsta. Da vas umirimo, nema sačuvanog dinosaurskog DNA, pa je 'Jurski park' ipak samo nečiji san.

Kao protuargument kritičarima, iz Colossala odgovaraju da bi 'novi' mamuti pomogli ispašom i gnojenjem u širenju travnjaka i time oživjeli ekosustav koji bolje čuva zalihe ugljika, a onda i usporava klimatske promjene.

DNA mamuta je pak izvučen iz kljova i kože sačuvanih u arktičkom permafrostu pa ima dovoljno gena te životinje, iako još uvijek nije rekonstruiran cijeli niz. Colossal Biosciences je prikupio više od 60 djelomičnih mamutskih genoma koji će biti modificirani u laboratoriju. Nešto bolje stoje s dodom, jer imaju skoro potpuno sačuvan genom, a najbolja situacija (s njihove točke gledišta) je s tasmanijskim tigrom, izumrlim u prošlom stoljeću, pa postoje i njegove fotografije. Za kloniranje doda poslužit će domaća kokoš, a za tasmanijskog tigra tobolčar nalik mišu i latinskog imena Sminthopsis crassicaudata.

Ovo nije jedini ovakav primjer. Zaklada Taurus, dio organizacije Rewilding Europe, pokušava nadomjestiti izumrlo govedo tur (Bos primigenus), divljeg srodnika domaće krave koji je nekad živio u sjevernoj Africi, Aziji i skoro cijeloj Europi. Motivaciju su našli u nekadašnjoj ulozi toga goveda u održavanju životinjske i biljne raznolikosti ispašom i gnojenjem tla.

Tur bi se trebao vratiti 'okretanjem' smjera uzgoja, a ne genetskim inženjeringom. Nestao je izlovljavanjem - zadnji poznat primjerak ulovljen je 1627. - ali njegov DNA živi u nekim starim pasminama goveda u južnoj Europi. Probiranjem i uzgojem stoke s fizičkim osobinama i načinom života sličnim turu pokušat će se oživjeti izgubljena vrsta.

No plemeniti ciljevi poput očuvanja i buđenja ekosustava mogući su samo ako oživljene vrste prežive u prirodi i njihove populacije budu dovoljno velike. Kod nekih, primjerice mamuta, to je zadatak divovskih razmjera - trebalo bi ih naseliti po cijelom Arktičkom krugu, a ne samo na nekim područjima. Riječ je o golemim površinama, a procjenjuje se da samo na sjeveru Aljaske ima mjesta za skoro 50 tisuća mamuta. Već samo nalaženje velikog broja surogat-majki čini se kao nemoguća misija. Da se ne govori o mogućnosti da oživljene vrste budu boležljive i time smanje količinu raspoloživih gena ili izbjegavanju štetnih mutacija ne bude li dovoljno genetski različitih jedinki.

Na koncu, tko će biti odgovoran ako se dogode i puno štetnije posljedice po ekosustav koji se u ovih desetak tisuća godina sasvim prilagodio na postojanje bez mamuta. Nama relativno blizak primjer takvog rizika dogodio se kad su iz Slovenije u talijanske Alpe ponovo naselili smeđe medvjede. Lijepo su se razmnožili, a onda se pokazali iznimno agresivnima, napadajući i stoku i ljude. Ili tko jamči da će se oživljene vrste zadržati tamo gdje ih naselimo? Veća je vjerojatnost da će migrirati u područja koja su im pogodnija za život, ma što ljudi mislili o tome. I zato se stalno upozorava: novac koji bi bio potreban za oživljavanje triju izumrlih vrsta mogao bi biti pametnije upotrijebljen za očuvanje stotinjak vrsta kojima prijeti neizvjesna budućnost.