Naime, istjecanje radioaktivnih materijala iz nuklearnih reaktora može povećati broj oboljelih od raka i drugih bolesti, međutim u katastrofama poput one u Černobilu ili u elektrani Three Mile Island u SAD-u mnogo veće zdravstvene probleme uzrokovali su stres, tjeskoba i strah, koji su u velikoj mjeri rezultat neznanja.

'Psihološke posljedice imale su daleko najveći učinak na zdravlje ljudi', rekao je profesor na University of New Mexico, Fred Mettler, jedan od vodećih stručnjaka za zračenje, koji je za Svjetsku zdravstvenu organizaciju istraživao posljedice černobilske havarije. 'To je na kraju najviše pogodilo većinu ljudi.'

Strah od kontaminacije i tjeskoba zbog zdravlja izloženih ljudi i njihove djece znatno su povećali razine suicidalnosti te udvostručili broj depresija i PTSP-a, objasnio je Mettler.

Istraživanja su pokazala da su društva redovno stigmatizirala i diskriminirala ljude koji su preživjeli bombardiranja u Hirošimi i Nagasakiju 1945. te havarije u Černobilu i drugim elektranama.

'Nakon svake nuklearne krize društvo je sve ljude koje je povezivalo s havarijom označilo kao opasne', objasnio je Steven Becker s University of Alabama u Birminghamu. 'Takvo stigmatiziranje može otežati pružanje pomoći i oporavak ugroženih', dodao je Becker, koji je istraživao posljedice manjeg incidenta u nuklearki Tokaimura 1999. u Japanu. U tom slučaju stanovnici drugih dijelova Japana odbijali su kupovati proizvode iz ugroženog područja, turiste su odvraćali od posjeta Tokaimuri ili im preporučivali da ne koriste lokalne bazene i javna kupatila. Slična diskriminacija zabilježena je 1987. nakon havarije u Goianiji u Brazilu.

Dugoročno takve nesreće mogu transformirati cijele kulture. U područjima pogođenim černobilskom havarijom osjećaj beznađa prenosio se generacijama. 'Prema našim iskustvima, psihološke posljedice nuklearne katastrofe nisu samo teške, već su na mnogo načina veće od samog zračenja', rekao je Becker.

Znanstvenici ističu da je strah od radijacije tradicionalno nerealan i preuveličan.

Dr. David Ropeik, psiholog sa sveučilišta Harvard i autor knjige 'How Risky Is It Really?, kaže da se zračenje već godinama nalazi na samom vrhu popisa najvećih ljudskih strahova.

'Čim čujemo bilo što o nečem nuklearnom naš mozak užurbano traži opasnost i poziva na uzbunu. To je naša psihološka reakcija', kaže Ropeik.

Brojna istraživanja obavljena nakon velikih nuklearnih katastrofa pokazuju da je strah od zračenja uvelike pretjeran.

Primjerice, znanstvenici su 65 godina nakon Drugog svjetskog rata pratili 90.000 tzv. hibakusha, odnosno ljudi koji su se tijekom bombardiranja Hirošime i Nagasakija zatekli u krugu od samo tri kilometra od eksplozija. Kako bi utvrdili posljedice radijacije, usporedili su ih s ljudima koji nisu bili izloženi zračenju. Rezultati su pokazali da je tek 572 hibakusha – malo više od 0,5 posto – umrlo ili će umrijeti zbog različitih oblika raka izazvanih zračenjem.

Japansko-američka zaklada Radiation Effects Research Foundation otkrila je da su djeca žena koje su bile trudne u trenutku eksplozija imala užasne defekte. Međutim, kasnija istraživanja nisu zabilježila gotovo nikakve dugoročne ili genetske posljedice unatoč izuzetno visokim razinama ozračenosti.

Svjetska zdravstvena organizacija utvrdila je da je od nekoliko stotina tisuća ljudi koji su ozračeni u černobilskoj katastrofi možda njih 4000 umrlo nešto ranije zbog raka uzrokovanog radijacijom. Iako je to velika tragedija, broj ipak pokazuje da zračenje i nije tako jak kancerogen kao što se obično misli.

Zašto se onda toliko bojimo radijacije?

Ropeik kaže da postoji cijeli niz razloga takvim pretjeranim reakcijama.

-Prije svega zračenje je tiho, nevidljivo i bez mirisa, što čini da se osjećamo nemoćnima i nezaštićenima.
-Ono je povezano s rakom koji je jedna od najbolnijih bolesti, a bol pojačava strah.
-Nuklearno zračenje je ljudskog podrijetla, a takvih se rizika bojimo više od prirodnih.
-Nuklearne centrale podložne su havarijama (mnogi ljudi i danas pogrešno misle da mogu eksplodirati poput bombi), a ljudi se više boje pojedinačnih katastrofa velikih razmjera od mnogo većih opasnosti koje se događaju u dužem vremenskom razdoblju.

-Mnogi ljudi ne vjeruju vlastima i nuklearnoj industriji, a što manje vjerujemo, to više strahujemo.

Paranoja se osjeća i u Hrvatskoj

Da se neprimjereni strah od zračenja počeo širiti i Hrvatskom, među ostalim, potvrđuju i neslužbene informacije prema kojima ljudi u ljekarnama posljednjih dana nabavljaju profilaktička sredstva iako stručnjaci ističu da ona, ako se koriste bez opravdanog razloga, mogu izazvati više štete nego zračenje.

Hrvatski stručnjak za nuklearke dr. sc. Zdenko Šimić, predsjednik Hrvatskog nuklearnog društva i profesor na FER-u koji je za Krško radio vjerojatnosnu sigurnosnu analizu, kaže da uzbuna u svjetskim medijima graniči s paranojom te ističe da se u Japanu ni u najgorem scenariju ne može ponoviti Černobil.

'Opasnost da ova japanska katastrofa poprimi razmjere černobilske je ravna nuli', rekao je za tportal dr. Šimić. Černobilski je reaktor eksplodirao, a cijela je havarija bila rezultat ljudske gluposti. Tehničari reaktora htjeli su istražiti metodu kojom bi osigurali da reaktor nastavi još neko vrijeme proizvoditi struju i nakon što se zaustavi njegov rad kako bi se premostila pauza do uključivanja dizelskih generatora. Počeli su izvoditi neke probe koje ni na koji način nisu bile predviđene konstrukcijom. U jednom trenutku reaktor je radio na višestruko većoj snazi od nominalne pa je eksplodirao kao ogroman parni kotao. Taj je reaktor bio dva puta snažniji onih u Japanu ili u Krškom. Budući da nije imao nikakvu zaštitnu kupolu, zračenje je izlazilo izravno u okoliš. Osim toga, stvorena vrućina iskrivila je kanale tako da se u njih nisu mogle ugurati šipke za zaustavljanje nuklearne reakcije, a grafit, kojega nema u japanskim reaktorima niti u Krškom, održavao je reakciju i izgaranjem maksimalno povećavao ispuštenu radioaktivnost.

To ne znači da treba zanemariti opasnost zračenja iz istrošenog goriva u bazenima iz kojih trenutno curi rashladna voda, međutim ruski i japanski scenarij ne mogu se uspoređivati, to su dvije potpuno različite kategorije. Svakako postoji mogućnost da neki tragovi radioaktivnih elemenata dođu u druge krajeve svijeta, prije svega do SAD-a. No to ne znači da može doći do stvarnog povećanja rizika za zdravlje. Ja jedini rizik vidim u histeriji i paranoji - u tome da ljudi počnu sami poduzimati neke mjere zaštite jer se boje nevidljive sile od koje bi se mogli razboljeti. Čak i u uspostavljenoj zoni evakuacije od 20 do 30 km oko nuklearke ljudi neće imati izravne posljedice po zdravlje. Dakle, i reakcije u samom Japanu su pretjerane. Ja bih da mogu sam otišao tamo i demonstrirao ljudima da je to širenje panike neopravdano. Zračenje radioaktivnih elemenata ispuštenih u zrak iz fosilnih goriva elektrana na ugljen je znatno veće od onog koje se emitira i stvara u nuklearkama. Konačno, brojna istraživanja pokazuju da se strahovi ljudi od opasnosti gotovo ni u čemu ne podudaraju sa stvarnim prijetnjama zdravlju i životima', objasnio je dr. Šimić.