Autori tvrde da njihov uspjeh predstavlja korak bliže razumijevanju podrijetla svijesti te odgovoru na pitanje hoće li strojevi ikada moći stvarati subjektivna iskustva.

Program nazvan Learning Intelligent Distribution Agent (LIDA) temelji se na teoriji globalnog radnog prostora (GWT). Prema toj teoriji nesvjesnu obradu podataka – prikupljanje i procesuiranje informacija poput slika i zvukova, paralelno obavlja više neovisnih dijelova mozga. Mi postajemo svjesni informacije tek kada procesor u mozgu odluči da je ona dovoljno važna da se prenese globalnom radnom prostoru - skupini međusobno povezanih neurona. Ovaj prijenos doživljavamo kao svijest, a on omogućuje da se informacije podijele među različitim područjima mozga kako bi na temelju njih mogli djelovati.

Neki novi eksperimenti nedavno su otkrili moždane aktivnosti koje bi mogle predstavljati spomenutu svjesnu emisiju, međutim, još uvijek nije potpuno jasno na koji se način podaci prevode u svjesno iskustvo.

U želji da bolje istraži ovu ideju Stan Franklin sa Sveučiliša Memphis u Tennesseeju izgradio je LIDA-u – program koji uključuje bitna svojstva GWT-a. Obradu podataka programa utemeljio je na hipotezi da se svijest sastoji od niza krugova u trajanju od oko milisekunde od kojih se svaki dijeli na svjesne i nesvjesne faze. U prvoj fazi – nesvjesnoj percepciji – LIDA snima okoliš, a sve što otkrije kopira u osjetilnu memoriju. Nakon toga detektori svojstava skeniraju osjetilnu memoriju, odabiru određene boje, zvuke i pokrete i prosljeđuju ih programskom modulu koji ih prepoznaje kao predmete ili događaje. Primjerice, modul može otkriti crvene piksele i 'prepoznati' da je uključeno crveno svjetlo. U sljedećoj fazi, razumijevanju, koje je uglavnom nesvjesno, ovi dijelovi podataka se okupljaju i uspoređuju s LIDA-inom dugotrajnom memorijom. Na temelju tih usporedbi jedan drugi skup procesa odlučuje koji su predmeti ili događaji relevantni ili hitni. Primjerice, ako je LIDA-i rečeno da pazi na crveno svjetlo program će ga doživjeti kao nešto značajno. Kada taj značaj prijeđe određeni prag, informacija postaje dio svijesti jer upada u LIDA-in globalni radni prostor – dio programovog mozga kojem sva druga područja imaju pristup i iz kojega mogu učiti. Na temelju takvog važnog podatka poduzima se akcija. Nakon toga ciklus kreće ispočetka.

Franklin smatra da su slični krugovi temeljni blokovi ljudske spoznaje i svjesnog iskustva. Iako se u određenom trenutku može obavljati tek jedna svjesna emisija, njihov uzastopni niz odvija se toliko brzo da stvara osjećaj neprekinutog iskustva.

Kako bi provjerili svoj koncept, Franklin i njegov tim organizirali su izravno sučeljavanje programa s ljudima.

Pred natjecatelje su postavljena dva zadatka. Prvi je bio verzija testa vremena potrebnog za reakciju u kojem su sudionici morali pritisnuti dugme čim bi se pojavilo zeleno svjetlo. LIDA-i je u prosjeku trebalo 280 milisekundi da pritisne virtualno dugme, približno isto koliko i ljudima.

U drugom zadatku ispitanicima je predstavljena bljeskava vodoravna crta koja se javlja na dnu ekrana i potom se uspinje kroz 12 različitih položaja. Kada je brzina podizanja bila spora, ljudi su tvrdili da se crta kreće. Međutim, kada je uspon ubrzan, ljudi su vidjeli 12 crta kako trepere. Program LIDA reagirao je na promjene na isti način pri sličnim brzinama kao i ljudi.

Istraživanje je predstavljeno u časopisu PLoS One.