No postoje opravdani razlozi da se zapitamo koliko ima smisla svaku pojavu kojoj na prvi pogled, bez podrobnijeg promišljanja i analize ne razumijemo uzroke, proglasiti čudom ili pripisati svetinjama, kao što su naši neuki preci kišu, munje i druge prirodne pojave pripisivali božanstvima.

Prije svega valja se podsjetiti da je prema definiciji čudo događaj koji se ne može objasniti ljudskim aktivnostima ili zakonima prirode. Ako to imamo na umu onda se kip Gospe koji svijetli ne može smatrati čudom jer, barem za sada, nitko nije dokazao, nije ni pokušao, a teško je vjerovati da bi se i usudio provjeriti ima li 'misteriozni' sjaj neko ljudsko, odnosno prirodno podrijetlo.

Mogući prirodni izvori sjaja Gospe

Kemičar s Instituta Ruđer Bošković dr. sc. Marko Košićek kaže da mu je teško komentirati konkretan slučaj jer ne zna od čega je kip načinjen, ni na koji način svijetli - boje, intenzitet, postojanost i sl, a niti okruženje u kojem se nalazi – vlažnost, temperatura, osvjetljenje i sl.

'Svi ovi parametri mogli bi potvrditi ili isključiti neke od znanstveno objašnjivih uzroka svjetla. U prirodi postoje brojne tvari koje pod određenim uvjetima emitiraju svjetlost. To nazivamo luminescencijom', objasnio je Košićek i ponudio poznate primjere:

1. Svjetlost nastaje kao produkt kemijskih procesa i ne zahtjeva izvor svjetlosti
Ukoliko se radi o živim organizmima koji kemijskim procesima aktivno emitiraju svjetlost govorimo o bioluminescenciji. Najpoznatiji primjer su krijesnice ili meduze, no postoje i luminescentni mikroorganizmi. Ukoliko je koncentracija luminescentnih mikroorganizama velika može doći do relativno jake emisije svjetla poput one koja se dogodila 2008. kada je cijelo jezero u Australiji svijetlilo. Većina tih mikroorganizama živi u vodi i malo je vjerojatno da bi oni mogli biti rješenje ovog misterija. No za mnoge procese bioluminescencije znamo kemijsku pozadinu i istraživači ih svakodnevno koriste u svojim studijama u kojima kemijskom reakcijom nastaje svjetlost. U takvim slučajevima svjetlost se emitira dok ima reaktanata, pa se njezin intenzitet smanjuje kako se smanjuje koncentracija reaktanata. Taj proces nazivamo kemiluminescencija.

2. Svjetlost također može nastati obasjavanjem tvari drugim izvorom svjetlosti
Taj proces nazivamo fluorescencija odnosno fosforescencija. Primjeri spojeva koji fluoresciraju su luminol, često korišten u forenzici i kinin, spoj koji se nalazi u nekim gaziranim pićima kao što je tonic. Oba spoja sami po sebi ne svijetle, no ukoliko se obasjaju UV svjetlom, koje je našem oku nevidljivo, emitiraju vidljivo svjetlo. Tako se pomoću luminola otkrivaju tragovi krvi dok se u nekom noćnom klubu možete pohvaliti svjetlećim pićem. Za razliku od fluorescencije, fosforescencija je proces koji kasni. Tvar koja fosforescira se obasja svjetlom, UV zrakama ili dnevnim svjetlom, a nakon toga neko vrijeme emitira vidljivo svjetlo. Primjer je fosfor, ali i mnogi drugi spojevi poput cinkova sulfida i stroncijeva aluminata koji se stavljaju u boje kojima se bojaju satovi, igračke, naljepnice i ostale dekorativne stvari koje svijetle u mraku.

Sa znanstvene strane ne mogu reći ništa o konkretnom kipu, jer znanost prije donošenja zaključaka mora provesti testiranja i sagledati sve mogućnosti', rekao je Košićek.

Kako prepoznati čudo?

Hrvatski filozof dr. sc. Pavel Gregorić s Hrvatskih studija u Zagrebu podsjetio je na analizu čuda koju je još u 18. stoljeću predstavio škotski filozof, prosvjetitelj David Hume.

Prema Humeu, čudu bi prije svega trebali svjedočiti kvalificirani, učeni ljudi, a ne lakovjerni ili pristrani vjernici, a naveo je i četiri dobra razloga zašto:

1 Zato što su (ovi drugi) skloni neobičnim i nevjerojatnim stvarima koje pobuđuju ugodan osjećaj iznenađenja i čuđenja.
2 Ljudi snažnih vjerskih uvjerenja često su skloni davati svjedočanstva čak i kada znaju da su lažna u najboljoj namjeri, za dobro svijeta, radi promocije svetih ciljeva.
3 Ljudi su često previše lakovjerni prema takvim svjedocima čija elokvencija i dojam poštenja mogu nadjačati normalan skepticizam.
4 Priče o čudima uglavnom potječu od barbarskih naroda. Povijest svake kulture pokazuje uzorak razvoja od obilja natprirodnih pojava prema njihovom postupnom smanjenju s vremenom kako raste razumijevanje i znanje o svijetu.

Gregorić ističe da se prema Humeu svjedočanstvu o nekom čudu može vjerovati samo ako bi neistinitost tog svjedočanstva bila čudesnija od samog tog čuda.

'Drugim riječima, potrebno je nevjerojatno čvrsto svjedočanstvo da bi se povjerovalo u čudo', kaže Gregorić.

'Imamo li išta slično nevjerojatno čvrstom svjedočanstvu u slučaju međugorske fosforescentne Gospe? Pa ne baš. Imamo svjedočanstvo vidjelice Vicke u čijoj je kući kip odjednom počeo svijetliti, svjedočanstvo navodnih tisuća ljudi koji se motaju po Međugorju i koji su “nešto osjetili”, uz objašnjenje da nema fotografskih svjedočanstava jer se na fotografijama kipa ne vidi da svijetli – što bi valjda trebalo biti još jedno čudo.

Što je vjerojatnije: da postoji nadnaravno biće koje svoju prisutnost odabire obznaniti tako da u kući vidjelice u hercegovačkoj zabiti od vlastitog kipa napravi fosforescentnu reklamu, ili pak da je vidjelica ili netko iz njene kuće premazao kip otopinom stroncijeva aluminata kako bi Međugorje malo duhovno i ekonomski živnulo, te da su ljudi koji zaista, ali zaista žele vidjeti Gospu, spremno posvjedočili kako kip svjetluca dok su “osjetili nešto”?

A što se tiče neuspjelih fotografskih svjedočanstava, jeste li primijetili kako meduze u akvarijima svjetlucaju? To je zato što se nalaze u posudama s nama nevidljivim ultraljubičastim osvjetljenjem bez kojeg je fosforescentna tvar vidljiva samo u tami i to razmjerno kratko nakon eksponiranosti svjetlu. Ako pak niste skloni posjećivati akvarije i prirodoslovne muzeje, ali zato imate Rolex ili Breitling, pokušajte fotografirati fosforescentne kazaljke u bilo kojim okolnostima osim u potpunom mraku netom nakon što ste ugasili svjetlo i vidjet ćete još jedno Gospino čudo – na fotografijama će se vidjeti samo kazaljke! Kao što veli Hume, u cijeloj povijesti nijedno čudo nije potvrdio dovoljno velik broj ljudi dovoljno zdravog razuma, obrazovanja i moralnog integriteta, da bismo mogli biti sigurni kako nije posrijedi neka obmana', naglasio je Gregorić.

Ovaj drugi, fotografski dio čuda u međuvremenu su demantirali vješti profesionalni fotografi, što potvrđuje gornja slika.

Teološki neuvjerljivo

Ali što kada bi svjedočanstva, hipotetski, ipak bila pouzdana? Kako onda shvatiti čudo? Ako se oslonimo na Humeovu definiciju, čudom ćemo smatrati pojedinačni događaj koji krši prirodne zakone.

Komentirajući to shvaćanje filozof dr. sc. Tomislav Janović s Hrvatskih studija kaže da je ideja da bi Bog kršio zakone koje je sam stvorio teološki neobična.

'Tu se nameće pitanje: Zašto bi Bog koji je stvorio prirodne zakone, kršio te iste zakone kako bi – pretpostavimo – objavio svoju prisutnost', kaže Janović.

'To je, naravno, logički moguće, ali teološki neuvjerljivo. S druge strane, moguće je da je čudo događaj koji je u skladu s prirodnim zakonima, ali toliko rijedak da proturječi svom dosadašnjem iskustvu. U tom slučaju imamo dvije mogućnosti – ili takav događaj i dalje smatrati čudom u teološkom smislu, dakle dokazom Božje objave, premda u okvirima prirodnih zakona, ili ga smatrati čudom samo u naturalističkom, ne-nadnaravnom, smislu: kao krajnje rijedak događaj', kaže Janović.

Trebaju li za vjeru čuda?

Pojam čuda kao jednokratnog, neponovljivog, ali ipak prirodnog događaja zastupao je poznati filozof religije Richard Swinburne. Janović naglašava da je takvo shvaćanje čuda privlačno jer je kompatibilno sa znanstvenim svjetonazorom, a ujedno ga je moguće pomiriti s vjerom u Boga.

'Tako su se u 18. stoljeću mnogi poznati filozofi i znanstvenici – neki iz filozofskih razloga a neki iz straha da ne budu optuženi za ateizam – deklarirali kao deisti. Prema deizmu, Bog je pri stvaranju svijeta stvorio njegove temeljne sastavnice, te pravila njihove interakcije tj. prirodne zakone, a nakon toga se više nije petljao u prirodni tijek stvari', objasnio je Janović.

'Dakle, načelno bi čovjek mogao biti vjernik, a da uopće ne vjeruje u teološka čuda, ne samo viđenja u Međugorju nego ni u kakva druga – od svjetleće Gospe do čudotvornih izlječenja. Ipak, većina religioznih ljudi vjeruje u postojanje čuda u njihovom tradicionalnom smislu – kao pojava koje se ne bi dogodile bez intervencije neke natprirodne sile', zaključio je Janović.