Merkur je vrlo neobičan planet, koji pokazuje svojstva koja nisu u skladu sa simulacijama nastanka Sunčevog sustava.

No, Istraživači su nedavno otkrili moguće dokaze u prilog tezi kako neobična svojstva Merkura treba pripisati divovskim planetima u vanjskom dijelu Sunčevog sustava.

Merkur je daleko najmanji planet u matičnom nam sustavu - ima tek oko 5,5 posto mase i volumena Zemlje. Usprkos tome, drugi je po gustoći, s 98 posto gustoće Zemlje.

Visoku razinu gustoće može zahvaliti svojoj velikoj jezgri, koja se proteže na oko 85 posto cijelog njegovog radijusa. Usporedbe radi, Zemljina jezgra pokriva tek oko pola njenog radijusa.

Manjak građevinskog materijala

Najbolje simulacije koje trenutno imamo na raspolaganju nude tek opću sliku nastanka planeta u unutarnjem dijelu Sunčevog sustava, tijekom razdoblja koje je trajalo oko sto milijuna godina.

Tada su se manji planetezimali međusobno sudarali, stvarajući planete kakve danas poznajemo. Te simulacije obično rezultiraju točnim brojem planeta u unutarnjem dijelu Sunčevog sustava (četiri) i njihovim općim karakteristikama, ali ne i zašto Merkur ima tako veliku jezgru, iako je mali planet.

Razrješenje te tajne bio je cilj istraživanja čiji su rezultati objavljeni nedavno u časopisu Icarus.

Mala veličina svakako je barem djelomično posljedica razmjernog manjka građevinskog materijala u ranom protoplanetarnom disku koji bi mogao poslužiti za nastajanje planeta oko mladog sunca.

Prema simulacijama, ti diskovi su tanji prema unutarnjim rubovima zbog djelovanja centrifugalne sile i pritiska radijacije rastuće zvijezde.

Uz to, vanjski planeti Sunčevog sustava nisu nastali na svojim sadašnjim lokacijama jer za to nije bilo dovoljno materijala, već se njihovo formiranje moralo dogoditi dok su bili bliže jedni drugima i bliže Suncu, gdje je gustoća plina bila na najvišoj razini.

Gravitacijski ples

Nakon nastanka su počeli gravitaciono djelovati jedni na druge, sve dok nakon više milijuna godina nisu dosegnuli sadašnje orbite.

Taj gravitacijski ples vanjskih planeta ozbiljno je osiromašio unutarnje dijelove protoplanetarnog diska. U pojedinim je slučajevima poslao materijal od kojeg bi planeta mogla nastati ravno u Sunce ili izvan granica Sunčevog sustava.

Odakle onda Merkuru ta neobično velika jezgra? Pa, Merkur nije nastao sam, u izolaciji, već skupa s desecima (ako ne i stotinama) drugih planetezimala i protoplaneta.

Gravitacijski ples velikih planeta mnoge je od njih izgurao iz unutarnjeg Sunčevog sustava, ali nemali broj je ostao. Nakon toga je počelo sudaranje.

Istraživači su otkrili kako je Merkur u ranoj fazi nastanka pretrpio možda i na stotine sudara s nebeskim tijelima slične veličine. Bili su to nasilni sudari, u kojima su lakše stijene mogle biti odstranjene s površine planeta. Ostali bi samo teži elementi, od kakvih su sačinjene jezgre planeta.

Tako je Merkur sa svakim sudarom dobivao na masi jezgre, ali ne i na veličini.

Simulacije još nisu dovoljno precizne kako bi na kraju dobile sadašnju veličinu Merkura, već rezultiraju planetom većim od stvarnog, piše Space.