Neke zvijezde skončaju u ogromnoj eksploziiji supernove, druge sa scene odu postupno, bez velike pompe, gubeći materijal od kojeg su sazdane sve dok se ne ohlade i smanje na veličinu male jezgre.

Tek poneka od njih dramatično završi u raljama gladne crne rupe. Takvi su događaji vrlo rijetki: do njih dolazi tek nekoliko puta svakih sto tisuća godina u galaksiji s neaktivnom crnom rupom u središtu.

Nedavno je svemirski teleskop Hubble uspio zabilježiti jedan od njih. Istraživači su promatrali nekoliko zadnjih trenutaka života zvijezde koja je zalutala preblizu crnoj rupi, na udaljenosti od blizu 300 milijuna svjetlosnih godina. Odaslala je izboj svjetla u događaju koji je dobio oznaku AT2022dsb.

Kad crna rupa proždire zvijezdu, to se naziva plimnim poremećajem. Do njega dolazi uslijed strahovito jakih gravitacijskih sila supermasivne crne rupe.

Poslastica za crnu rupu

Takve velebne crne rupe nalaze se u središtu galaksija i mogu odvlačiti slojeve plina sa zvijezde koja im se suviše približi. Proces se ponavlja sve dok zvijezda u potpunosti ne ostane bez plina, a njeni ostaci bivaju povučeni u akrecijski disk, kojim se crna rupa hrani.

Kako tijekom tog procesa biva emitirana radijacija, akrecijski disk nam postaje vidljiv u obliku koji nalikuje krafni. Dio radijacije završi u izbojima koji potom putuju svemirom, no za ovu priču je zanimljivija ona koja završi u svemirskoj krafni oko crne rupe.

Pomoću Hubblea istraživači su promatrali ultraljubičasto svjetlo koje je dopiralo od zvijezde, koristeći spektroskopiju kako bi razbili svjetlost po valnim duljinama i vidjeli koja od njih biva apsorbirana u crnu rupu. To im pomaže odrediti koji su elementi prisutni i naslutiti što se događa u vrućem osvjetljenom kaosu koji vlada oko crne rupe.

Takve je događaje teško vidjeti u ultraljubičastom svjetlo jer ga je lako blokirati. Zbog toga je potrebno koristiti teleskope izvan Zemljine atmosfere.

Istraživači su željeli znati kako su se zvijezda i crna rupa mijenjali tijekom vremena, pa su obavili više promatranja.

Otkrili su kako su temperature u disku pale tijekom vremena, a zvjezdani vjetrovi koji su nastali su prema nama pojurili brzinom od 32,1 milijuna kilometara na sat, odnosno tri posto brzine svjetlosti, piše Verge.

No, prikupljeni spektri su značali varirali jedan u odnosu na drugog. Moguće je kako je to bila posljedica ogromne udaljenosti koja nas dijeli od promatranih objekata, ali i da se materijal u akrecijskom disku stanjio, a količina materijala koju je crna rupa uvukla u sebe pao.

Što je od toga istina, pokazat će buduća istraživanja.