Nove fotografije svemirskog teleskopa James Webb (JWST) pokazuju maglicu Orion u novom i živopisnom svjetlu. Orionova maglica, također poznata kao Messier 42 (M42), udaljena je oko 1500 svjetlosnih godina od Zemlje prema zviježđu Oriona. To je čini najbližim velikim zvjezdanim rasadnikom našeg Sunčevog sustava, piše Space.

Vidljiva golim okom pod tamnim nebom, Orionova maglica proučavana je u čitavoj ljudskoj povijesti, ali fotografije JWST-a prikazuju je detaljnije. Konkretno, moćni svemirski teleskop zumirao je dijagonalno grebenasto obilježje plina i prašine u donjem lijevom kvadrantu M42, nazvanom Orion bar.

Fotografije prikupljene JWST-ovim programom PDRs4All vrijedne su više od svoje zapanjujuće ljepote. Ova riznica podataka omogućit će znanstvenicima da proniknu u često neuredne i kaotične uvjete koji prate stvaranje zvijezda.

'Ove slike imaju toliko nevjerojatne detalje da ćemo ih pomno proučavati još mnogo godina. Podaci su doista nevjerojatni i poslužit će kao mjerila za astrofizička istraživanja u nadolazećim desetljećima', izjavila je astrofizičarka Sveučilišta Western i glavna istraživačica programa PDRs4All Els Peeters. 'Do sada smo istražili mali dio podataka, a to je već rezultiralo s nekoliko iznenađujućih i velikih otkrića.'

Formiranje zvijezda događa se kada guste skupine oblaka plina i prašine kolabiraju pod vlastitom gravitacijom. To formira 'protozvijezdu' omotanu u natalnu čahuru od plina i prašine, preostalih nakon njenog formiranja. Protozvijezde nastavljaju skupljati materijal iz svojih natalnih ovojnica sve dok u jezgrama ne skupe dovoljno mase da pokrenu nuklearnu fuziju vodika u helij.

Ovaj proces je kompliciraniji nego što se na prvi pogled može činiti jer ove jako guste mrlje nisu iste veličine ili mase i ne kolabiraju u isto vrijeme.

Jedan od najvažnijih aspekata razumijevanja djelovanja plina i prašine između zvijezda ili 'međuzvjezdanog medija' iz kojeg su stvorene druge zvijezde je fizika područja fotodisocijacije ili 'PDR-ova'. Kemija i fizika PDR-ova određeni su načinom na koji ultraljubičasto zračenje iz vrućih mladih zvijezda stupa u interakciju s plinom i prašinom.

U Orionovoj maglici ovo bombardiranje zračenjem stvara strukture poput Orionove šipke (Orion bar), koja je u biti rub velikog mjehura što su ga izdubile neke od masivnih zvijezda koje pokreću maglicu.

'Isti strukturni detalji koji ovim slikama daju njihovu estetsku privlačnost otkrivaju kompliciraniju strukturu nego što smo prvobitno mislili – s prednjim i pozadinskim plinom i prašinom koji malo otežavaju analizu', rekao je član tima programa PDRs4All, Emile Habart sa Sveučilišta Paris-Saclay. 'Ove slike su takve kvalitete da možemo učinkovito razaznati te regije i otkriti da je rub Orionove šipke vrlo strm, poput ogromnog zida, kao što predviđaju teorije.'

JWST je omogućio istraživačima da vide strukturu Orionove šipke kao nikada prije. Spektar svjetlosti iz Orionove trake omogućio im je da odrede kako njezin kemijski sastav varira u njoj. To je moguće jer kemijski elementi apsorbiraju i emitiraju svjetlost na karakterističnim valnim duljinama, ostavljajući svoje otiske na spektru svjetlosti koja prolazi kroz plin i prašinu.

Ovo je pomoglo u otkrivanju širokog kemijskog sastava M42, omogućivši timu PDRs4All da vidi kako se temperatura, gustoća i jakost polja zračenja mijenjaju diljem Orionove maglice.

'Spektroskopski skup podataka pokriva puno manje područje neba u usporedbi sa slikama, ali sadrži tonu više informacija', rekla je Peeters. 'Slika vrijedi tisuću riječi, ali mi astronomi samo u šali kažemo da spektar vrijedi tisuću slika.'