Pripremajući članak za tportal o naplati pristojbe vlasnicima pametnih telefona, tablet i stolnih računala, Hrvatskoj radio-televiziji poslao sam, između ostalog, i ovo pitanje: 'Kako HRT namjerava utvrditi tko ima u vlasništvu takve uređaje, kako bi mogao naplatiti pristojbu?'

Šteta što nisam dobio odgovor. Vjerujem kako bi jasno pokazao koliko su Zakon o HRT-u i njegova provedba u raskoraku sa stvarnošću.

Da, smartfone, tablet i stolna računala moguće je koristiti za prijem i slušanje/gledanje radio i TV programa. Mnogi to i čine, putem servisa poput MaxTV-a ili Iskon TV-a. Možemo li zbog toga automatski staviti znak jednakosti između uređaja stare i nove generacije? Baš i ne.

Da, zakon HRT-u daje pravo ubiranja pristojbe i ako imate smartfon, a nemate televizor. Ali taj je zakon pisan za drukčije vrijeme i drukčiji svijet. Vrijeme je da zakonodavac to prepozna, prihvati i prilagodi regulativu sadašnjoj situaciji.

Iako su bili razmjerno lako prenosivi, televizor i radio (s iznimkom džepnih tranzistora) u pravilu su bili uređaji koje bi se smjestilo na jedno mjesto. Ne bi ih se pomicalo bez prijeke potrebe, već bi se život domaćinstva organizirao oko njih.

Tako je, u ogromnom broju slučajeva, i danas. Samsungov TV, na kojem moja mama gleda dokumentarce i sapunice, višestruko je lakši od RIZ-ovog modela Grandcolor 777 koji pamtim iz djetinjstva. No, vjerojatno se do kraja svog radnog vijeka neće pomaknuti s istog mjesta na kojem je mirovinu dočekala i 777-ica.

Stoga je, barem donekle, imalo smisla pretpostaviti da su članovi kućanstva vlasnici takvih uređaja pa u zakon ugraditi odredbu koja omogućava razrezivanje kvaziporeza na imovinu kojim se financira javna televizija.

Isti rezon u nekoj mjeri vrijedi i za stolna računala koja su nezgodna za transport uglavnom zbog toga što ih obično prati monitor i hrpetina kablova. No pametni telefoni te tablet i prijenosna računala općenito su potpuno su drukčija vrsta uređaja. I ovo je sve više njihovo vrijeme i njihov svijet.

To su uređaji osmišljeni i oblikovani tako da ih je lako prenositi od točke A do točke B, a koji služe ne samo za zabavu i informiranje, već i za posao. Primjerice, slobodnom novinaru poput mene gotovo sve potrebno za ured i poslovnu komunikaciju stane u ruksak i džep. Ako imam pristup internetu i izvor energije, mogu raditi bilo gdje - u kafiću, vlaku, na plaži, predvorju hotela...

I tu počinju problemi. Uzmimo za primjer već poznati slučaj osječkih studentica, od kojeg je cijela tarapana i krenula. Zanemarimo na trenutak činjenicu da HRT-ovi inkasatori nemaju policijske ovlasti i ne smiju se uopće baviti pretresom bez sudskog naloga i pratnje snaga reda.

Kako nam govori članak u Glasu Slavonije, inkasator je u stanu zatekao tri laptopa te nesretnim djevojkama odmah razrezao 240 kuna globe. Temeljem čega? Njegove procjene kako je riječ o kućanstvu, kako ga definira zakon.

Prvo pitanje koje se postavlja ima li inkasator ikakav dokaz da ti laptopi doista pripadaju baš tim djevojkama, a ne nekome drugome? To što ih je zatekao u istom životnom prostoru ne znači puno - kao što rekoh, moj prijenosnik i smartfon putuju sa mnom kojekuda. Kako nije neuobičajeno da boravim u stanovima ili kućama u kojima inače ne živim, trebaju li moji domaćini - koji nemaju televizor pa ne plaćaju pristojbu - strepiti od posjeta odveć revnog HRT-ova službenika dok sam kod njih?

Dalje, što bi bilo da su djevojke ta računala čuvale za nekoga, na dan ili dva, dok se ne preseli ili pronađe novi stan? Jesu li trebale platiti HRT-u punih 80 kuna zbog toga što prijatelju ili rođaku čine uslugu? Što da su ih prodale na Njuškalu i baš čekale kupca koji ih treba doći preuzeti? Što ako su ih ostavili njihovi dečki, koji su večer prije igrali Call of Duty dok su one vrijedno učile?

Ili što ako im roditelji uredno plaćaju pristojbu, a one imaju prijavljeno prebivalište na njihovoj adresi? Ne bi li u tom slučaju plaćale dva puta? Zna li baš svaki inkasator razlikovati mobitel koji može primati radio i TV signale od onog koji to ne može? Dalo bi se još toga nabrojati, no jasno vam je na što ciljam.

Nisam pravnik, pa me ispravite ako griješim, ali dojma sam da bi i bistriji student prava (a kamoli iskusniji odvjetnik) mogao - odluči li se zainatiti - pred sudom lako dovesti u pitanje i procjenu i postupanje inkasatora u ovakvom slučaju.

Ne sporim potrebu postojanja javne televizije i njenog financiranja iz javnih izvora (iako bih imao štošta reći o načinu na koji se novac troši). Ali sadašnje rješenje nije dobro jer je zastarjelo. Vrijeme je za osmišljavanje novog modela financiranja koji neće ići linijom manjeg otpora, već prepoznati i uvažiti promjene koje je donio razvoj tehnologija. Ili, još bolje - biti potpuno neutralan prema tehnološkom napretku.