No sama činjenica da je dešifriran pokreće maštu i otvara pitanja: Bi li ga znanstvenici mogli iskoristiti i ponovno oživjeti naše pretpovijesne rođake s kojima smo se navodno svojevremeno čak i križali?

Stručnjaci procjenjuju da bi kloniranje neandertalaca kroz u narednih par desetljeća moglo postati izvodivo. No pitanje je treba li i zašto tako nešto uopće pokušati?

U slučaju izumrlih životinja koje bismo relativno lako mogli oživjeti - od tasmanijskog tigra i ptice dodo do vunastog nosoroga i mamuta, argumenti koji govore u prilog ideji svakako su jednostavniji i manje etički dvojbeni. Jedan od njih je – ako tako nešto možemo napraviti, zašto ne bismo i pokušali; drugim riječima zašto priječiti razvoj znanosti. Konačno za izumiranje nekih vrsta i sami smo dijelom odgovorni pa bismo njihovim kloniranjem mogli ispraviti barem dio štete koju smo napravili.

Etičke dvojbe

Protivnici ove ideje upozoravaju da nemamo nikakve ideje kako bi te životinje uveli u ekološki sustav koji danas postoji na Zemlji te da imamo toliko živih vrsta koje su ugrožene na koje bi mogli bolje utrošiti dragocjenu energiju.

No kada su u pitanju neandertalci etička pitanja postaju mnogo izraženija. Prije svega ne postoje kvalitetni cjeloviti ostaci genoma neandertalca. On je složen od mnoštva pronađenih fragmenata. To znači da bi se drevni ljudi najlakše klonirali tako da se krene od matične stanice čimpanze ili još bolje čovjeka koja bi se genetskim inženjeringom modificirala u neandertalsku. Ovu ideju prvi je 2012. u knjizi Regenesis predstavio harvardski genetičar George Church. Iako razlika u genomima ima na milijune, određenim tehnikama nazvanim CRISPR to bi se teoretski moglo izvesti. Kada bi konačno uspjeli, trebalo bi naći surogat majku ili čimpanzu u čijoj bi se maternici zametak neandertalca razvijao. Iz dosadašnjeg iskustva poznato je da je tek maleni postotak kloniranja uspješan. Primjerice, španjolski znanstvenici stvorili su 439 jajašaca izumrle iberijske divokoze kako bi dobili 57 zametaka. Pet ih je preživjelo cjelokupnu trudnoću, a tek jedna se okozila. Ovakve statistike sigurno bi bile vrlo stresne za eventualne surogat majke.

No čak i kada bi klon preživio, ostale bi otvorene brojne dileme oko razvoja i odgoja malog neandertalca u suvremenom okolišu. U mnogim pogledima neandertalci su bili slični modernim ljudima. Koristili su oruđe, stvarali su umjetnost, imali su mentalne sposobnosti za jezik i apstraktno razmišljanje. Međutim, izumrli su prije poljoprivredne revolucije koja se zbila prije 10 tisuća godina pa bi se vjerojatno teško navikli na našu hranu koja sadrži dosta žitarica i mliječnih proizvoda. Osim toga bili su niži i jače građe pa bi i fizički odudarali. Konačno teško je reći bi li imali određenih tjelesnih i intelektualnih nedostataka ili prednosti koje bi ih izdvajale od ostalih i učinile im djetinjstvo vrlo stresnim.

Klonirati da, ali što?

Neki znanstvenici stoga smatraju da bi bilo pametnije klonirati samo stanice neandertalaca kako bismo naučili nešto što bi moglo biti korisno za naše zdravlje.

Primjerice jedna studija iz 2011. pokazala je da suvremeni ljudi imaju određene varijacije u genima obrambenog sustava, među ostalim brojne genetske mutacije povezane s autoimunim bolestima, koje neandertalci nemaju. Tako bi se mogle uzeti stanice ljudskog obrambenog sustava i učiniti da budu više nalik na neandertalske te konačno vidjeti kako bi reagirale na određene patogene. Neandertalci su također imali vrlo snažan kostur i mišiće pa bi iz njihovih gena možda mogli naučiti kako riješiti probleme poput osteoporoze i gubitka mišićne mase.