Nuklearni paleoantropolog Claudio Tuniz iz Međunarodnog centra za teorijsku fiziku Abdus Salam kaže da je plomba od pčelinjeg voska upotrijebljena da bi se ublažili bolovi nastali napuklinom u caklini i dentinu zuba.

Prema izvješću predstavljenom u časopisu PLoS One. iz nalaza je teško zaključiti tko je i kako ugradio plombu čovjeku koji je umro u dobi između 24 i 30 godina. Ostaci vilice otkriveni su 1911. u kraškoj jami nedaleko od Črnega Kala. Iako je pronađeni ostatak bio jedan od najstarijih u tom području, u vrijeme kada je pronađen nije izazvao veliku pozornost, već je katalogiziran i pohranjen u Prirodoslovni muzej u Trstu. Analiza radioaktivnog ugljika pokazala je da je čeljust stara oko 6.500 godina. Ljudi koji su živjeli u tom području u vrijeme neolitika uglavnom su se bavili uzgojem ovaca. Stručnjaci pretpostavljaju da su koristili zube kao 'treću ruku', primjerice za pridržavanje konca tijekom predenja. Postoje dokazi da su koristili neke aromatske smolaste proizvode od pčela.

Pukotinu i plombu u zubu Tunizov je tim otkrio uz pomoć novog rendgena.

'Ne znamo je li vosak stavio čovjek sam sebi ili neka vrsta liječnika', rekao je arheolog Federico Bernardini, jedan od autora studije.

Dokazi o popravljanju zubi u prethistorijskim vremenima su rijetki. Najstariji tragovi bušenja zuba, stari oko 7.500 godina, pronađeni su u Pakistanu. Stručnjaci vjeruju da je uklanjanje karijesa iz zuba kamenim oruđem moralo biti vrlo bolno. Slovenska plomba ipak je najstariji dokaz popravka zuba radi ublažavanja boli.