Što god mislili o Grand Theft Auto 5, sigurni smo da se oko jedne stvari možemo složiti, a to je da se radi o poprilično nasilnom naslovu. Sad zamislite čovjeka koji je odlučio Grand Theft Auto Online, igrinu notornu multiplayer opciju, zaigrati na nenasilan način.

'U ovaj svijet želim ući na način nezavisan od boli i patnje. Drugim riječima, ne želim stvarati niti primati negativnost. Jedino što želim je preživjeti, te živjeti u miru sa svim drugim svjesnim bićima', tvrdi Jeremy Mattheis, čovjek koji je deset mjeseci proveo nastojeći živjeti mirno unutar svijeta išaranog neopravdanim nasiljem.

Iako ova premisa zvuči kao nešto daleko manje zabavno od zabijanja mlažnjaka u tunel pun školskih autobusa, način na koji autor uratka intepretira svoje eskapade, zaista je nešto posebno. Razina staloženosti, naivnosti i dosljednosti gore navedenim principima provučena je kroz kompletnu naraciju unutar četiri trominutne epizode.

Kako biste dobili okvirnu ideju što Mattheis radi u GTA Online, on uglavnom bježi. Bježi od nasilja, pokušava se riješiti naoružanja koje nosi (iako mu se ono automatski vraća u inventar) te troši nezamislivu količinu novca na očajničke pokušaje odlaska frizeru. Također, tijekom prvih nekoliko minuta igre nastoji ne ubiti 'žrtvenog' dilera. Nakon što provede gotovo dva sata natjerujući ga autom (u nadi da će se ovaj zabiti u stup ili nešto slično), shvaća da AI jednostavno okreće auto na obilaznici i nastavlja utrku jednim te istim putem - samo nazad prema početku misije. 

Da budemo kristalno jasni, autor uratka drži se nekoliko striktnih pravila od kojih ni jedno nije prekršio. Ona su: ne ubiti, ne počiniti nikakav zločin te pribjeći nasilju jedino kao činu samoočuvanja. Rezultati tih namjera u svijetu gdje se ljudi iz vica napucavaju automatskim naoružanjem su, očekivano, dosta loši. Ovo ga, doduše, nije nimalo obeshrabrilo, čemu ćete posvjedočiti ako pogledate čitav serijal

Ovaj pothvat toliko je jedinstven, što po izvođenju, što po konceptu, da je čak završio u poznatom časopisu Vice. Intervju možete pročitati ovdje