Među njima su 52 doktora znanosti; 41 magistar i 12 magistara znanosti; 67 diplomiranih inženjera prirodnih znanosti, strojarstva, elektrotehnike, pravnika, politologa, filozofa i ekonomista; 118 studenata te 33 nastavnika i učitelja. Po zvanjima i zanimanjima njihov je profil sljedeći:

57 fizičara
39 biologa
22 kemičara
20 medicinara
17 matematičara
17 psihologa
15 filozofa
15 programera
10 novinara
6 ekonomista
6 strojara
5 farmaceuta
4 logopedice
3 stomatologa
3 veterinara
2 arhitekta
2 pravnika
i brojni drugi

Ono je u petak u 20 h poslano na više adresa na HRT-u.

Redakcija stala uz Mišaka

U međuvremenu pismo je snažno polariziralo našu javnost i uznemirilo duhove na Prisavlju. Prema informacijama koje je nedavno objavio Index cijela redakcija znanstvenog programa stala je u obranu emisije 'Na rubu znanosti' i njezina voditelja Krešimira Mišaka, koji je u pismu istaknut kao ogledni primjer (ali ne i jedini) promidžbe antiznanstvenih ideja na HTV-u. Istovremeno je osudila jedinog potpisnika pisma s HTV-a Danijela Despota. U reakciji redakcije autori pisma predstavljeni su kao mala skupina 'takozvanih znanstvenika', netolerantnih i bez širine, koji ne podnose drugačija razmišljanja i promišljanja na rubu znanosti'.

Razlika između znanosti i pseudoznanosti

Budući da je broj potpisnika pisma u međuvremenu s 30-ak narastao na gotovo pet stotina, postalo je očito da ovdje nije riječ o nekoj maloj skupini fanatika. Pritom treba uzeti u obzir činjenicu da ima još mnogo ljudi koji misle slično ali nisu došli u kontakt s pismom.

Što to u programu HTV-a, a osobito u emisiji 'Na rubu znanosti' toliko iritira znanstvenike? Kako bi ovo shvatili trebamo pokušati razumjeti razliku između pseudoznanosti i znanosti te koje opasnosti krije njihovo nerazlikovanje.

Pseudoznanost nije lako precizno definirati, a ljudima bez odgovarajućeg obrazovanja često je teško prepoznati spomenutu razliku.

Temeljna definicija mogla bi se sažeti ovako: Pseudoznanost je tvrdnja, uvjerenje, ili djelatnost koja se pokušava predstaviti kao znanost, ponekad i oponaša njene postupke, mogu je predstavljati i znanstvenici, ali nikada ne dostiže standarde prave znanosti, nema valjanih dokaza i ne može se pouzdano testirati. Karakteriziraju je nejasne, kontradiktorne, pretjerane ili nedokazive tvrdnje; ona ne cijeni rasprave i kritike te rijetko pokazuje intelektualnu snagu i istinski razvoj; uglavnom ostaje stoljećima ista. Pseudoznanstvene teorije obično se ne slažu s dobro zasnovanim prihvaćenim znanjem, a njeni nalazi rijetko, ako ikada, izdržavaju kritičko preispitivanje kompetentnih kritičara. Naprotiv, kada znanstvenici ospore njihove tvrdnje i navodna istraživanja, pseudoznanstvenici se obično brane teorijama urote prema kojima znanstveni establišment, vlade, razne interesne skupine i korporacije rade sve kako bi prikrile pravu istinu – ljudi nisu sletjeli na Mjesec, ali NASA to krije; NLO-i su posjetili Zemlju, ali vlade su sakrile dokaze; gušteri vladaju Zemljom, ali oni to dobro prikrivaju; cjepiva su uglavnom beskorisna i štetna, ali vlasti i farmaceuti to kriju radi zarade...

Znanost također treba razlikovati od otkrivenja, teologije i spiritualnosti jer prva pruža uvide u fizikalni svijet koji se dobivaju na temelju empirijskih istraživanja dok se potonje temelje na uvjerenjima i neprovjerljivim te uglavnom neponovljivim osobnim iskustvima.

Osim toga, u znanosti je teret dokaza na istraživaču koji predstavlja određeno otkriće ili teoriju. Pseudoznanstvenici to često izbjegavaju i traže da skeptici opovrgnu njihove uglavnom 'neopovrgljive' ideje kao što je primjerice tvrdnja Davida Ickea da su članovi kraljevske obitelji izvanzemaljski reptili, a ono što nije dokazano kao laž prihvaćaju kao istinu. Također se vrlo često pozivaju na tzv. anegdotalna iskustva i dokaze tipa: 'moju prijateljicu je izliječila alternativna terapija '. U svojoj promociji često podilaze populističkim koncepcijama, frustracijama i strahovima javnosti.

Zašto pseudoznanost može biti opasna?

Pseudoznanostvene tvrdnje mogu biti osobito štetne ako se tiču područja kao što su zdravlje ili zaštita okoliša. No one su također opasne jer otupljuju kritičko promišljanje i produbljuju lakovjernost ljudi te ih čine podložnim svim mogućim prijevarama i manipulacijama. Primjerice, trgovina neprovjerenim lijekovima, terapijama i pomagalima multimilijunski je posao. Jedan od glavnih načina propagande nadriliječnika je izazivanje sumnje u tzv. službenu medicinu kao redukcionističku za razliku od prirodne i holističke alternativne. Zanimljivo je da ljudi prilično lako nasjedaju na ovu propagandu, a da uopće ne promišljaju koliko je teže varati službenim znanstvenicima koji trebaju provesti godine rada na vlastitom obrazovanju, na istraživanju bolesti i ljekovitih svojstava svojih lijekova te njihovih nuspojava. O tome moraju objaviti radove koji moraju proći recenzije, a koje drugi mogu testirati i kritizirati.

No najopasnije od svega jest to što lakovjerni ili očajni bolesnici mogu zanemariti i odbaciti upute školovanih liječnika i provjerene terapije koje bi im mogle spasiti život ili barem usporiti bolest i ublažiti tegobe.

U svijetu znanosti kao i svugdje drugdje postoje interesi i profit. Međutim, u njemu postoje i stroga pravila igre i zakoni kojima se nepošteni znanstvenici i institucije kažnjavaju. Sjetimo se samo primjera korejskog biotehnologa Hwang Woo-suka kojem je karijera naglo propala nakon što je otkriveno da je falsificirao neka svoja istraživanja kloniranja. Slično se dogodilo brojnim farmaceutskim tvrtkama. Najpoznatiji slučaj zbio se prošle godine kada je kompanija GlaxoSmithKline morala isplatiti čak tri milijarde dolara odštete jer je preporučivala svoje antidepresive za svrhe koje nisu bile dokazane te zato što nije predstavila izviješće o sigurnosti svojeg najpoznatijeg lijeka protiv dijabetesa. S druge strane nadriliječnici, parapsiholozi, astrolozi i slični opsjenari vrlo se rijetko pozivaju na odgovornost; to područje je slabo zakonski regulirano, pa oni opstaju na pseudoznanstvenoj sceni čak i kada se jasno pokaže da su lagali ili sami bili u zabludi. Jedan takav primjer je prošlogodišnji neuspjeh poznatih britanskih 'medija' da dokažu svoje nadnaravne sposobnosti u istraživanju koje je organizirala udruga Merseyside Skeptics Society, a popratio ugledni britanski list Guardian.

Sklonost praznovjerju i nadnaravnom

U cijeloj ovoj priči važno je prepoznati jednu ključnu činjenicu: čak dvije trećine Amerikanaca (a slično je i s Hrvatima) vjeruje u neke od nadnaravnih fenomena – od duhova do vanosjetilne percepcije. Evolucijska psihologija posljednjih je godina otkrila da je ta sklonost tijekom evolucije duboko usađena u ljudski mozak što znači da je nije lako zanemariti. Kada se znanstvene tvrdnje i naša intuicija za nadnaravno nađu u koliziji, mi ćemo se nerijetko odlučiti za ono što je manje zahtjevno, a pruža veću utjehu ili nadu, makar bilo i s one strane ruba razuma.

Odgovornost javne televizije

Zbog svih ovih i mnogih drugih razloga za čije predstavljanje ovdje nema dovoljno prostora, znanstvenici ističu da ljudi trebaju naučiti razlikovati znanost od pseudoznanosti i kritički promišljati sve tvrdnje, a osobito one koje dolaze iz nepouzdanih izvora.

Nacionalne televizijske kuće u tome bi trebale imati važnu ulogu - trebale bi biti temelj prosvjećivanja ljudi, a ne njihova zaglupljivanja. HRT je po zakonu dužan istinito, cjelovito, nepristrano informirati javnost; nepristrano obrađivati zdravstvena, obrazovna i znanstvena pitanja, omogućujući ravnopravno sučeljavanje stajališta; uvažavati kriterije stručnosti; provjeriti izvor i sadržaj informacija; te odjeljivati informacije od komentara. U tom poslu on se ne bi smio upravljati prvenstveno financijskim interesima i gledanošću. To ga upravo razlikuje od komercijalnih kuća.

Je li zahtjev znanstvenika poziv na linč i cenzuru?

Prije svega nije točna informacija koja se ovih dana proširila medijima da se u pismu traži ukidanje 'Na rubu znanosti'; traži se mnogo manje, a neki bi znanstvenici rekli i premalo – da se emisija izmjesti iz znanstvenog programa u zabavni ili neki astro-alternativno-ezoterični kakav imaju komercijalne TV. Slobodu mišljenja i govora nitko pri zdravoj pameti neće pokušati ukidati, međutim, svojim svrstavanjem 'Na rubu znanosti' u znanstveni program i svojom osudom zahtjeva znanstvenika, redakcija HTV-a dala je emisiji važnost koju ona nikako ne bi smjela imati.

Pismo također traži i više profesionalnosti, što znači da se omogući sučeljavanje pseudoznanstvenika ili alternativaca s vjerodostojnim predstavnicima 'main stream' znanosti, osobito kada su u pitanju ozbiljne teme kakva je zdravlje. Naravno, pitanje je bi li onda emisija 'Na rubu znanosti' ostala to što jest te bi li i dalje zadržala toliku gledanost, no to bi trebao biti kriterij novinarske profesionalnosti. Konačno, od voditelja HTV-a pismo traži isto što i zakon - da vode računa o ispravnom informiranju pa i educiranju gledateljstva. To se u razvijenim zemljama smatra odgovornim novinarstvom i razlikuje tabloide od kvalitetnih novina i programa.

Znanost nije stvar mišljenja

Da zaključimo, znanost po svojoj prirodi nije disciplina u kojoj svatko treba imati demokratsko pravo na svoje mišljenje, odnosno opredjeljenje - ne mogu referendum, gledanost ili pojedinci po svojoj volji odlučiti hoće li 2+2 biti = 4 ili 5. Naprotiv, ona barata i temelji se na provjerljivim činjenicama i u tom procesu je vrlo oprezna i nelakovjerna iako znanstvenici u principu moraju biti otvorena uma. Istina je da su neke suvremene znanosti proizašle iz pseudoznanosti poput kemije koja se razvila iz alkemije. No suvremena znanost danas za svaku tvrdnju traži jasne i čvrste dokaze; u protivnom svakakva bi se izmišljotina mogla prodati pod znanost. Sve ono što ne odgovara tim standardima ne može se nazivati znanošću pa stoga ni emisije koje ih ne uvažavaju ne mogu spadati u znanstveni program. Stoga je potpuno neprimjerena kritika članova znanstvene redakcije u kojoj stoji da su potpisnici pisma 'skupina od 30-ak znanstvenika pa bi se dalo naslutiti kako je riječ o ljudima koji imaju znatiželjan duh, veliku širinu, osjećaj tolerancije, uvažavanja, usađene visoke profesionalne i etične standarde u javnom govoru. Međutim, svojim javnim progonom Krešimira Mišaka, pokazali su suprotno: isključivost i temeljno nepodnošenje svakog mišljenja i promišljanja fenomena s ruba znanosti, a koje, svidjelo se to njima ili ne, javnost itekako zanimaju'.

Razumljivo je da našoj TV kući teško padaju kritike na račun jedne od gledanijih i uspješnijih emisija te da bi njezino prebacivanje u neki drugi program u znanstvenom ostavilo rupu koju ne bi bilo lako kvalitetno popuniti, no to nije mjerilo kojim bi se njeni čelnici trebali voditi.

U želji da razriješi neke od navedenih dvojbi autor ovih redaka poslao je prije više dana niz pitanja na više adresa na HTV-u, međutim ni na jedno od njih nije dobio nikakav odgovor. Teško je vjerovati da bi se prema ovom slučaju i peticiji povećeg broja akademski obrazovanih građana, od kojih su neki i istaknuti znanstvenici, na isti način ponijelo vodstvo neke druge ugledne svjetske kuće poput BBC-ja. Ovako se stječe dojam da u redakciji znanstvenog programa nema ljudi s odgovarajućim razumijevanjem znanosti ili da su im partikularni interesi važniji od kvalitete.

Sadržaj pisma i imena potpisnika možete vidjeti na ovom linku.