Kada jedna Njemačka, zemlja u kojoj se nitko nije usudio pisnuti o manjinama, u kojoj se bilo kakva antiimigrantska insinuacija tretirala kao nacistički poriv i kojoj je gomila gastarbajtera, mahom muslimana iz Turske i Bosne, poslužila u šezdesetim i sedamdesetima kao neophodna radna snaga po bauštelama germanskog diva koji se dizao iz poratnog pepela, kada se takva Njemačka usudi reći da je ideja multikulturalizma i tolerantne koegzistencije drugačijih sustava vrijednosti, tradicija i načina života propala, onda je kazaljka definitivno u crvenom.

Islam je ušao u politički žargon i prestao biti pitanje osobnog vjerskog opredjeljenja. Na njemu se danas gube ili zarađuju glasovi, a 2010. nam je dala nemalo kontroverznih primjera za to.

Europski desant na muslimane razbuktao se krajem 2009, kada su Švicarci referendumom izglasali zabranu gradnje minareta. Nacija je bila opčinjena političkom propagandom Stranke švicarskog naroda i Federalne demokratske unije, i 57,5 posto glasača izjasnilo se za zabranu. Svega četiri muslimanske bogomolje koje egzistiraju na teritoriju Švicarske pokazale su se i više nego dovoljne. Baš kao što se nekoliko stotina žena koje nose burku i veo preko lica (nikab) pokazalo kao sasvim dovoljan korpus ljudi za izglasavanje zakona koji zabranjuju njihovo nošenje u Belgiji i Francuskoj, u ožujku, odnosno svibnju ove godine.

Bilo je napeto pratiti raspravu o tome je li pokrivanje čitavog tijela i lica odraz diskriminacije i reducirane uloge žene u islamu ili je vlastiti odabir te šačice pripadnica ljepšeg spola koje načinom odijevanja demonstriraju fanatičnu odanost vjerskim idealima. Kako je pokazalo nekoliko reportaža, nerijetko se radi o adolescenticama u entuzijastičnoj fazi otkrivanja duhovne jezgre islama, što potom žele objaviti urbi et orbi radikalnim načinom odijevanja. Baš kao što Zlatko Sudac ulaže nadljudske napore za svoj 'Jesus Christ Superstar izgled'. Bio za ili protiv, nitko ne dvoji da je Sarko tek želio dodvoriti se umjerenoj i krajnjoj desnici koja mu jedina može osigurati drugi mandat. Stvar se mogla regulirati tek vladinom odredbom, što zaslužuje činjenica da burku nosi svega 1900 francuskih žena. Isto onako kao što se zabranjuje hodanje u bikinijima po središtu malih turističkih mjesta uz mediteransku obalu. Francuskom predsjedniku se živo fućka za regulaciju odijevanja neznatnog postotka populacije, njemu je trebao ideološki odjek i još jedan otkos plodova koji rastu na plodnom tlu strahova i nedoumica većine. Muslimani su prljavi, neobrazovani, ne žele se integrirati, razmnažaju se pet puta brže i danas-sutra će nam oteti otadžbinu. Zato je Sarko podigao zabranu burke na razinu zakona koji treba proći glasanje u parlamentu ili, preciznije rečeno, koji treba proći medijsko preživanje.

Paradoksalno, stereotipi o muslimanskim imigrantima koji kao sablasti opsjedaju zapadnoeuropski bjelački um nisu naklapanja ksenofobnih desnih ekstremista. Riječ je o samoispunjujućem proročanstvu, prema kojem se imigranti tretiraju imigrantski, a onda se kulturni establišment čudi što su nevidljivi zidovi vjerskih, civilizacijskih, obrazovnih i karijernih enklava sve veći. Šanse za uspjeh i lepeza ponuđenih društvenih perspektiva definitivno nisu ravnomjerno raspoređene.

Na antiimigracijskom i antiislamskom valu zajahali su mnogi populistički i nacionalnoidentitetni političari. Ljudi koji su do jučer živjeli u političkim rupčagama ekstremizma tiskajući biltene, šarajući grafite i lijepeći pamflete po gradskoj rasvjeti, u 2010. šakom i kapom dobivaju mjesta u parlamentima i postaju ključni koalicijski igrači. U Mađarskoj Jobbik, stranka koja bi zdušno očistila zemlju od Roma i Židova, postaje treća parlamentarna snaga nakon travanjskih izbora. Nizozemac Geert Wilders i njegova Antiislamska slobodarska stranka u lipnju također osvajaju brončanu medalju u naletu na mjesta u parlamentu. Koalicijska vlada je primorana izglasati paket antiimigracijskih i antimuslimanskih zakona ne bi li sačuvala krhku parlamentarnu većinu. U Švedskoj socijalni demokrati bilježe najgori rezultat u zadnjih sto godina, a u rujnu dvadesetoro predstavnika krajnje desnice nabrušene na islam dobiva mjesto u parlamentu. Bez obzira na pozitivan ekonomski rast i budžetski suficit. U Velikoj Britaniji pak David Cameron pred izbore izjavljuje da multikulturalizam smišljeno oslabljuje kolektivni identitet.

Konačno, i Njemačka se pridružila ukopavanju rovova. Angela Merkel javno se odrekla četrdesetogodišnjeg sna da bi ljudi različitih civilizacijskih pozadina mogli supostojati i raditi u istoj sredini, ponajprije aludirajući na populaciju Turaka kojih je u Njemačkoj oko 3,5 milijuna i koji su najlošije integrirani među svim imigrantskim skupinama. Bilo da ne znaju jezik, da nemaju nikakvu školu, da su nezaposleni i žive na socijalnoj skrbi, Turci su možda pokorili njemačko nepce kebabom, ali nema tog bijelog ili crvenog umaka koji bi ih mogao dugoročno povezati s domorocima. Merkel je pokleknula pred pritiskom desne struje unutar CDU-a. Domaćini su mislili da dobivaju jeftinu radnu snagu i ljude koji će raditi teške i prljave poslove nekoliko godina, a onda se pospremiti kući. Mnogi su, naprotiv, ostali, dobili djecu i unučad, i ti su klinci danas izgubljeni – niti Njemačku, niti Tursku ne doživljavaju kao svoj dom.

Situaciju je dodatno poškropio benzinom Thilo Sarrazin knjigom 'Njemačka otpisuje samu sebe', gdje zatupljivanje svojih sunarodnjaka pripisuje sve većem broju muslimana. Knjiga je prodana u deset puta većoj nakladi od predviđene, a stranice kipte animozitetom prema islamu. Jedna od Sarrazinovih prognoza je da će Nijemci do 2100. biti manjinau vlastitoj zemlji nastave li se isti natalitetni trendovi. Početkom rujna autor je zbog svog bestselera dobio otkaz kao član izvršnog odbora Njemačke federalne banke, no to je bez sumnje samo pospješilo rezultat ankete prema kojoj bi svaki peti Nijemac glasao za njega da osnuje stranku.

Europi je očito dosta. Pustila je u svoje okrilje nebrojenu populaciju bez kvalifikacija u vrijeme kad je trebalo miješati cement i držati metlu. Danas samo u Njemačkoj nedostaje 400.000 specijaliziranih radnika i drage volje bi se riješili svog višemilijunskog muslimanskog balasta za deset tisuća indijskih programera. Neka dođe i hinduizam, samo da zna inteligentno kuckati po tipkovnici. Hm, malo prekasno...