Onima koji drže da je Ante Gotovina nevin, sam je čin hvatanja i ležanja u pritvoru nepravedan do neba. Ako bude oslobođen, ne smije se žaliti, pa se nepravda zbog zatočenja ni simbolično neće moći ispraviti. Kazna od

onoliko godina koliko je čekao na presudu vjerojatno je najlicemjernija, jer takve presude, kao ona generalu Blaškiću, pokazuje više od svega koliko je sud UN-a političko tijelo. Onima koji drže da su Gotovina i svi hrvatski generali krivi, ni 27 godina, kao nijedna druga presuda, neće biti dovoljna.

Onima koji misle da se Gotovini sudi kao simbolu hrvatske pobjede u ratu, da bi se tako sudilo cijeloj Hrvatskoj, zadovoljni su jedino onim što govore neke neparlamentarne stranke u Hrvatskoj, pa naravno da ne mogu imati vjere u ostale na svijetu, jer se svaki put razočaraju i u vlastiti narod nakon izbora. Moglo bi se pronaći još dosta skupina koje će na različite načine prigovarati onome što se dogodilo i što će se tek zbiti u Nizozemskoj. Obrane generala, postalo je jasno vrlo brzo po početku suđenja, nisu surađivale u mjeri koliko se to moglo pretpostaviti.

Jasno je i sada ono što je bilo vidljivo i prije no je sve počelo: nijedna sudska presuda u ovom slučaju neće biti prihvaćena od znatnog dijela stanovništva. Baš kao što ni u slučajevima gdje sude hrvatski suci, pravedna je jedino ona odluka koja potvrđuje 'naše' stavove.

Kada se od svega makne velika i visoka politika, čak i malomišćanski animoziteti, na kraju uvijek najviše pate oni koji su generalima u Haagu najbliži, njihove obitelji. Oni su im odani bez obzira na pravdu ili krivicu. Oni najčešće ostaju sami kada prijatelji i odbori potpore odu i održe tribine. Obitelji i njihovi članovi u Haagu osjećaju golemu gorčinu i njima nikada i ništa neće biti dovoljno i neće moći nadomjestiti godine ovakvog života.

Oni imaju pravo na drukčiji, emocionalni pristup, ali to nikada ne smije imati država. Kako razmišljaju obitelji, javno se vidjelo tek jednom, nakon famoznog lova generala Markača krajem prosinca 2007. Tada su fotografije s izleta kojeg nikada nije smjelo biti, objavljene na web stranicama grada Virovitice, što je bio rijetko glup potez. Markač se, bez da je u avionu na povratku u Den Haag bilo što izjavio, vratio u Nizozemsku, a visoki policijski dužnosnici, ministar policije, službenici slavonskog gradića, morali su odstupiti. Nisu pomogle laži da je riječ o snimci lova iz 2003. godine.

Supruga generala izjavila je kako je riječ o nečasnoj radnji, nečemu što je planirano, smišljeno da bi se napakostilo. Nažalost, vjerojatno se nije radilo ni o čemu drugom do hrvatskog shvaćanja zakona i, pristojno rečeno, nesmotrenosti. Ta policijski je general bio u društvu ministra policije, zakoni se zato liberalnije primjenjuju i u velikim zemljama, ne samo u maloj tranzicijskoj zemlji. Osim kada se netko ne nalazi pod lupom svjetske javnosti, naravno.

Hrvatska bi nakon suđenja trebala postati bolje mjesto, a sud je trebao pomoći raščišćavanju trauma nedavne prošlosti. Istina je vjerojatno da nacionalni sudovi iz zemalja bivše Jugoslavije sami nikada ne bi mogli organizirati suđenja, učiniti ništa slično. Pitanje je samo koji će biti rezultati i hoće li se doista donijeti presude onima kojima treba suditi ili će se slati poruke preko nevinih, jer su neki drugi izbjegli pravdi?

Nažalost, na sve ono što se događalo i što će se dogoditi u Haagu, Republika Hrvatska imala je tek ograničen upliv. Mogla je pomagati obranu, mogla je dostaviti dokumente koji su traženi. Kada se na mjestu tužiteljice nalazila osoba poput Carle del Ponte, malo je tko mogao znati što će se na kraju dogoditi. Nekoliko godina unazad, Carla del Ponte održala je predavanje u Londonu. Na posve dobronamjerni upit jednog Hrvata iz publike kako objašnjava imena živih osoba koja su se našla na njezinoj listi ubijenih, nije odgovorila kako bi se očekivalo od pravnice i nekog tko smjera u diplomaciju jednoga dana kada prestane raditi za UN. Umjesto da objasni zašto su se greške događale, počela se žestiti, odgovarati da je za svako pogrešno ime spremna dati nekoliko drugih, neuvrštenih, a stvarno mrtvih.

S takvom se osobom na jednoj razini očito uopće nije moglo pregovarati, ali se vjerojatno i moglo izvanredno lako trgovati. No za Hrvatsku je i tada i sada bilo bitno ostati vjerodostojna, biti bez fige u džepu. Kada je tijekom bijega generala Gotovine iz Hrvatske, dok su mnoge strane službe vjerovale da se general skriva u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, prijavljeno da je on viđen u Lici, naši su agenti krenuli uvjeriti ženu koja je Gotovinu navodno vidjela, da je vidjela nekog drugog. Bolje bi bilo da su krenuli tragom dojave, pa da su sto puta znali da se Gotovina tamo ne skriva, jer su neki pomislili da ne činimo ono što bismo morali činiti. Neke države, kao Finska, kasnije su imale grižnju savjesti, jer su više vjerovale Londonu nego Zagrebu, iako smo mi govorili istinu.

Svi koji žele da se na slučaj generala, Haaga i Hrvatske jednom stavi točka, samo se mogu nadati da će Haag presuditi u skladu s dokazima i iskazanim optimizmom odvjetničkih timova. Onim drugim, kojima zapravo treba ovaj tip žrtve, oni koji glasno govore kako je sud nepravedan, zapravo žele drakonske kazne, jer jedino tako će se Hrvatska moći ponovo kupati u krvi prošlih vremena.

Takvima, onima koji su najglasniji Hrvati, treba nepravda, treba urota, treba Hrvatsku vidjeti kao križ među narodima, kako bi se lamentiralo i naricalo i spriječilo pružanje ruke drugima i nastavak života. Kako bi to tek izgledalo da je zemlja poražena u ratu, teško je i zamisliti! Takvi doduše nisu osobito relevantni ni bitni, ali će se rado pridružiti političkim strankama koji će na nezadovoljstvu suđenjem, bez obzira na stvarni ishod, pokušati mobilizirati sve koji su u strahu od Europe, velikog svijeta. No to je manje važno, osim što ovu zemlju trajno usporava da postane normalna.

Hrvatskoj treba poštena presuda na temelju prikazanog u Haagu, jer drugog sudišta nema. Nada da će se tamo donijeti pravedna presuda najviše je što se onima koji su optuženi može poželjeti. A svima drugima i zemlji trebalo bi biti bolje kada jednom Haag postane mjesto gdje će dolaziti pravnici i, dijelom, povjesničari, da bi pokušali istražiti što je tamo rečeno, koji su dokumenti priloženi, da bi pokušali shvatiti što se dogodilo u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.

Što se tiče povijesnog istraživanja, novih knjiga o Domovinskom ratu, Gotovini ili vojnim policajcima, bit će puno i to neće zaustaviti nijedna presuda, baš kao što nijedna presuda neće moći usmjeriti povijesne interpretacije. Neće, doduše, ni promijeniti stanje na terenu.

Svega toga će se sjećati tek obitelji i žrtve rata sa svih strana, trajno, uvijek. Za njih nikada neće biti pravde.