Od 23.887 sveučilišta u svijetu najbogatiji je Harvard. S nepokretnom i pokretnom imovinom, od zgrada, zemljišta i umjetnina do financijskih sredstava, ovo privatno istraživačko sveučilište i član Lige bršljana iz Cambridgea, savezna država Massachussets, u imovinskoj kartici ponosno ističe vrijednost od 39,2 milijarde dolara u fiskalnoj 2018. godini. Superbogati američki hram znanja s razlogom je sinonim za akademski prestiž i društveni elitizam. Kći hrvatske predsjednice nije mogla izabrati bolje.

Harvard jest prvi, ali među 50 najbogatijih sveučilišta prema portalu NonProfit Colleges Online, koji zainteresiranima pruža brojne informacije o visokoškolskim ustanovama u Americi i svijetu, čak se 42 nalaze u SAD-u. Sudimo li po broju i bogatstvu njihovih sveučilišta, Amerikanci bi trebali biti najobrazovanija nacija.

Možda će vas iznenaditi činjenica da se u ekskluzivnom klubu moćnih Cambridge i Oxford nalaze tek na 13. i 17. mjestu. Više od 10 američkih konkurenata bogatije je od njih, bez obzira na to što su britanska sveučilišta najstarija u svijetu i najbogatija u Ujedinjenoj Kraljevini, što se nalaze među najvećim britanskim zemljoposjednicima i što svojom imovinom mogu platiti godinu dana školarine svim domaćim i međunarodnim studentima na svim britanskim sveučilištima zajedno, a da im protom ostane još tri milijarde funti viška.

Među 50 odabranih naći ćete samo četiri iz Azije – dva japanska, ona u Osaki i Kiotu (38. i 39. mjesto) i dva u Singapuru (35. i 49. mjesto). Singapursko Tehnološko sveučilište Nanyang osnovano je tek 1991., a usprkos tome što saudijsko Sveučilište kralj Abdulah postoji tek nešto više od jednog desetljeća, 'kuća mudrosti' se odmah nakon Harvarda i Yalea našla na trećem mjestu po bogatstvu s 20 milijardi dolara imovine. Iako Indija od svih zemalja ima najviše visokoobrazovnih ustanova na svijetu (5407), na ekskluzivnom popisu 50 najimućnijih nema nijednog njihovog sveučilišta.

Bogatstvo je, naravno, ključni faktor kad je riječ o procjeni utjecaja, moći i prestiža sveučilišta. Što je institucija imućnija, to visokim plaćama može privući vrhunski nastavnički kadar, osigurati najbolje uvjete studiranja, ulagati više novca u znanstvena istraživanja (samo njujorško Sveučilište Rockefeller, 50. na popisu najimućnijih, ima 82 laboratorija), privlačiti više bogatih mama i tata da na njih upisuju djecu, osigurati više donacija i zaklada, mamiti više bogatih stranih studenata, davati više stipendija nadarenim studentima koji ne mogu plaćati astronomske školarine...

Harvard je najbolji primjer za to. Osnovan 1636., četiri stoljeća nakon Cambridgea i nekoliko godina prije Sveučilišta u Zagrebu, danas zapošljava 4670 članova predavačkog tima koji opslužuje 22.000 studenata. Prošle godine uprihodio je 5,2 milijarde, a potrošio pet milijardi dolara. Redovna godišnja školarina za 2018.-2019. iznosi 46.340 dolara, a sa smještajem, hranom i naknadama penje se na 67.580 - za četverogodišnji studij to je pristojnih 270.320 dolara.

Ali školarine čine tek dio financijskog kolača. Tu su još donacije, nerijetko od bivših studenata kao što je osnivač globalne investicijske firme Citadel, milijarder Kenneth C. Griffin (150 milijuna dolara) ili zaklada nediplomiranog harvardovca Billa Gatesa (200 milijuna). Kada je britanski Cambridge 2009. slavio prvih 800 godina, bivši studenti darovali su mu 1,17 milijardi funti (1,32 milijarde eura). Suosnivač Intela Gordon Moore darovao je Kalifornijskom tehnološkom institutu (46. na popisu) 2001. čak 600 milijuna dolara, kineski investitor Zhang Lei poklonio je Yaleu znakovitih 8.888.888 dolara, kao da mu je prst ostao na osmici kad je ispisivao ček...

Mnoga sveučilišta također su korporacije sa zavidnom investicijskom moći, poput britanskog Trinityja, čija je imovina samo u jednoj godini narasla za gotovo 160 milijuna funti jer je u svoj golemi investicijski fond od 563 milijuna funti uključio i dionice najvećih svjetskih tvrtki za - proizvodnju oružja.

Sveučilištima korporacijama posebno je zanimljiv izvoz znanja, kako zbog prihoda, tako zbog prestiža, jer se svako od njih voli pohvaliti time da su kroz njih prošli predsjednici stranih država, nobelovci i milijarderi, dokazujući da su dobro obavili posao i izvan svojih granica. Strane studente od američkih sveučilišta najviše privlače Princeton, Yale i Massachusetts Institute of Technology (MIT), dok je najskuplji Harvard tek na četvrtom mjestu. Najviše ih dolazi iz Kine (više od 400.000), Indije, Južne Koreje, Saudijske Arabije, Kanade, Vijetnama i Tajvana. Ipak, od svih sveučilišta u svijetu stranci najviše vjeruju britanskima.

No u globalizirani obrazovni biznis posljednjih godina sve se više petlja politika. Zbog neizvjesnosti oko Brexita broj akademskih stranaca na Otoku se smanjuje, a u Americi se zbog Trumpove imigrantske politike, gradnje zida na američko-meksičkoj granici i antiislamske retorike 2017.-2018. upisalo 25.000 manje studenata iz Saudijske Arabije i Meksika nego 2014.-2015.

U doba rastućeg antiislamskog raspoloženja ni Saudijci više ne vjeruju bespogovorno zapadnim sveučilištima, pa su radije osnivanjem trećeg najbogatijeg sveučilišta na svijetu odlučili kod kuće obrazovati svoju intelektualnu elitu i onu susjednih islamskih zemalja. Nekada kohezijski čimbenik, sveučilišta tako danas postaju faktor podjele svijeta, ne samo na bogate i siromašne, nego i na različite političke opcije.

Osim toga, zapadna industrija obrazovanja za strance postaje preskupa, a sveučilišta smanjuju upisne kvote međunarodnim studentima kojima je potrebna financijska potpora. Prosječna godišnja školarina američkih privatnih sveučilišta 2016. iznosila je 21.189 dolara, što je astronomska cijena u odnosu na one u Južnoj Koreji, u kojoj možete studirati za manje od 8500 dolara godišnje, u Kini za 3000 do 10.000 dolara ili u Njemačkoj, u kojoj strancima i ne naplaćuju troškove, iako Baden-Württemberg od 2017. studentima iz zemalja izvan EU-a godišnje zaračunava 3200 dolara. To je ipak još uvijek sitniš u odnosu na 46.340 dolara prestižnog Harvarda.