Proizveo je poseban font za djecu s komunikacijskim poteškoćama, odnosno disleksijom, i tako u društveno poduzetništvo u Hrvatskoj donio novu, korisnu i osvježavajuću dimenziju. Mnogi koji su dosad imali ozbiljnih problema s čitanjem sada će to činiti lakše i jednostavnije, a font OmoType tek čeka puna primjena.

'Moj motiv bio je prilično osoban: i supruga i dvanaestogodišnja kćerka su disleksičarke i savršeno smo svjesni toga kakvi problemi zbog toga nastaju tijekom školovanja. Disleksija se manifestira kao smetnja čitanja, ali to je zapravo različit način kodiranja i dekodiranja informacija, drugačiji kognitivni stil. S druge strane, on ima i svojih koristi: disleksičari su 'vizualni mislioci' jer svijet doživljavaju u slikama te imaju drugačiji pristup rješavanju problema. Nije čudno to da američka NASA zapošljava 50 posto ljudi s ovim poremećajem', objašnjava Reić za tportal.

Svjetske statistike, kaže, govore da u slavenskim zemljama disleksija pogađa oko deset posto populacije, u državama engleskog govornog područja neki njeni oblici se zbog razlike između govora i pravopisa pojavljuju kod čak 25 posto ljudi, u Francuskoj do 14 posto, a u Njemačkoj oko 17 posto. Japan i Kina imaju znatno manje problema te se zbog slikovnog pisma disleksija pojavljuje u manje od jedan posto slučajeva.

Kvaka je u razmaku između slova

Prije pet godina on je počeo proučavati problem i otkrio da u svijetu postoji nekoliko fontova, no najveći broj njih previše se razlikovao od uobičajenih i bio previše statičan, pa je vrlo brzo počeo iritirati čak i same disleksičare. Odlučio je proizvesti font koji će biti što sličniji mainstreamu i kojega će se moći prilagođavati tijekom upotrebe. Osnova je jednaka za sve oblike disleksije za koje postoji znanstveni konsenzus, a svakoj specifičnosti prilagođava se čak 48 inačica njegova pisma. I tako je nastala aplikacija OmoReader, koja upravo idućeg tjedna kreće u život.

Na prvi pogled Reićev font ne razlikuje se od stotina pisama koja su u svakodnevnoj upotrebi: kvaka je u dovoljnom i različitom razmaku između slova koji omogućava da ljudi s disleksijom ne miješaju primjerice 'b' i 'd' te u šest debljina slova, pa svaki roditelj ili terapeut može lako procijeniti koja verzija djetetu odgovara kako bi postiglo najbolje rezultate. Zvuči jednostavno, no to je proces rada cijelog tima logopeda, dizajnera i dječjih psihologa - ali i suradnje s jednim od najboljih europskih tipografa Markom Hrastovcem, između ostalog koautorom fonta koji se koristi u pariškom muzeju Louvre. U posljednjoj fazi i sa splitskom tvrtkom Locastic, koja je razvila aplikaciju.

'Proveli smo inicijalno istraživanje na skupini od 15 djece disleksičara u dobi od 10 do 14 godina, u suradnji s logopedicom Ninom Kupusović, županijskom udrugom Dyxy za djecu i mlade s teškoćama u čitanju te Školskom poliklinikom. Ono je dalo vrlo pozitivne rezultate jer su djeca čitala znatno brže i s manje grešaka, premda je korištena samo jedna od 48 inačica OmoTypea. Sada radimo i na znanstvenoj verifikaciji', objašnjava Reić. Njegova aplikacija - s koje se font može besplatno skinuti - ipak je već neslužbeno testirana u široj zajednici: primio je desetke poziva angažiranih roditelja i učitelja, jedan studio iz Istre javio se jer ga želi koristiti u publikacijama za djecu, kontaktirali su s njim čak i s drugih kontinenata. U idućoj fazi, u suradnji s CARNET-om i Nakladom Bulaja, u aplikaciju će biti uključeni svi lektirni naslovi i hrvatski klasici.

'Kako bi naši komunikacijski alati bili dostupni svima, morali smo pronaći održiv poslovni model i tako smo došli do onoga što nazivamo permanentna crowdfunding kampanja. Prodajom proizvoda poput grafika, postera ili majica financiramo razvoj, a ujedno podižemo svijest o problemima osoba s disleksijom. U početku nije bilo jednostavno: prije dvije godine prijavio sam se na natječaj u okviru programa 'Pokreni nešto svoje' i nisam prošao, no to mi je samo pomoglo da razradim projekt. Prošle godine prijavio sam se i dobio, a zatim sam osvojio i natječaj švedske zaklade Reach for Change, i sve to omogućilo mi je početni kapital. Potom se uključio Locastic trudom i vremenom, što im inače ni bih mogao platiti', prisjeća se Reić. Za mlade poduzetnike i pokretače startupova ima jednostavnu poruku:

'Ako je projekt dobar, i drugi će ga prepoznati i priključiti se. Uhvatite se nečega što dobro poznajete i fokusirajte se na nove niše, prijavljujte se na poduzetničke natječaje i budite ustrajni. To ne moraju biti nužno projekti iz IT sektora - možete se fokusirati na biciklizam, turizam, kozmetiku, što god', kaže naš sugovornik.

Ulogu države namjerno smo ostavili za kraj: premda bi ono poduzetništvo koje preuzima određene uloge države po definiciji trebalo imati institucionalnu podršku, malo je tu sreće.

Idući korak: Aplikacija koja će povezivati slova s džinglovima

Reić, doduše, nije imao previše iskustva u tomu jer je zaključio da dobivanje potpore državnih institucija ili europskih fondova zahtijeva ogromnu količinu vremena samo zbog administrativnog dijela. Sada se ipak namjerava prijaviti na natječaj za povezivanje malog poduzetništva i sveučilišta, koji je raspisalo Ministarstvo znanosti i obrazovanja: želja mu je u suradnji s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom u Zagrebu provesti znanstveno istraživanje o komparativnim prednostima OmoFonta. No općenito, nema previše iluzija o tome da bi se država koja nema razvijene temeljne institucije ili osiguranu vladavinu prava mogla baviti problemom djece s disleksijom, a kamoli proizvesti nešto korisno i progresivno.

On ipak ide dalje: razvija novu aplikaciju koja će povezivati slova s glazbenim džinglovima od jedne do tri sekunde, preko koje bi djeca mogla čuti kako zvuče neki pojmovi ili samo njihovo ime. 'Pokušavat ćemo im približiti slova na malo zabavniji način i tako djecu potaknuti da se njima igraju, umjesto da imaju fobiju od njih. Taj strah ih priječi u društvenom i akademskom razvoju koji po svojim intelektualnim i kognitivnim sposobnostima itekako zaslužuju', zaključuje Reić.