Iako je odbacio sve zamke modernog američkog života, Suelo nije izolacionist. Taj bivši kuhar iz pustinjskog gradića Moaba u Utahu novac je prekrižio još 2000. godine, ali je i dalje aktivan član lokalne zajednice i gorljivi bloger.

Diplomirao je antropologiju na Sveučilištu Kolorado i ozbiljno razmišljao o doktoratu. Ipak, 1987. pridružio se, kao volonter, Mirovnim snagama SAD-a u ekvadorskim Andama, pružajući pomoć tamošnjim plemenima.

Bio je zadužen za nadzor zdravstvenog stanja članova plemena, poduku i podjelu lijekova u slučaju potrebe, a osobito je ponosan što je u tom razdoblju sudjelovao u porodu troje djece. Za svog dvogodišnjeg mandata, Suelo je gledao kako se plemena bogate prodajući krumpir, kukuruz i leću te nabavljajući 'stvari koje im nisu trebale'.

Kupovali su gazirana pića, bijelo brašno i šećer, tjesteninu i velike vreće natrij-glutaminata za začinjanje umjetnih obroka. Kupovali su televizore, a što su više kupovali, kaže Suelo, zdravlje im se sve više pogoršavalo. 'Činilo se da ih novac osiromašuje', rekao je Suelo, koji je o svemu vodio evidenciju.

Iako je iskustvo iz Ekvadora bilo transformirajuće, Suelu je trebalo još jedno desetljeće da nađe vlastiti put. Preselio je u Moab, gdje je pet godina radio u skloništu za žene. Htio je pomagati, no činilo mu se da je pomoć neiskrena utoliko što je za nju primao plaću.

Do 1999. živio je u budističkom manastiru u Tajlandu. Potom je otišao u Indiju, gdje se našao u društvu sadhua, asketa koji su se odrekli materijalnih dobara u ime svojih bogova te prepustili lutanju i dobročinstvu drugih ljudi. Suelo je poželio biti jedan od njih.

'No što će mi značiti da budem takav u Indiji? Pravi test vjere bio bi povratak u naciju najvećih materijalista i obožavatelja novca na svijetu, i tamo biti sadhu', prisjeća se Suelo vlastitih misli.

Danas živi u pećini koja se nalazi visoko u kanjonu, između vodopada, na sat vremena hoda od Moaba, gdje povremeno dolazi u gradsku biblioteku i piše blog.

Na svega nekoliko metara četvornih pećine uglavio je peć na drva, vreće riže i graha te krevet od pokrivača na golom tlu. Na zidu visi nekoliko lonaca, omiljena večera su mu skakavci na žaru. Većinu potrepština koje ne može dobiti iz prirode pronalazi na ulicama Moaba.

Društvo mu prave divlje zvijeri s kojima pije vodu na istom potoku, i škorpioni koji gmižu po zidovima pećine. Iako povremeno daje intervjue američkim i stranim medijima, a trenutno sudjeluje i na promocijama knjige posvećene njegovom neobičnom životu - od čije prodaje, dakako, neće primiti ni centa - kaže da ni ne pomišlja na povratak u 'civilizaciju' i narušavanje postignute sreće.